Dok sitna kiša po ponistri kucka, na kominu lagano vatra pucka. Kuc-puc, kuc-puc. Vani je veljača i pada mrak, unutra je skoro pa februar i nije nas strah. Slavimo nominalno još jedan pedeseti rođendan, a realno - činjenicu da smo još uvijek tu, na broju. Okupljeni oko stola smijemo se glasno, govorimo sve samo ne jasno, upadamo jedan drugome u riječ, nadvikujemo se kao da se sto godina vidjeli nismo. Počasno mjesto na čelu stola, kako i priliči, zauzima slavljenica, dok njena lošija polovica čavrlja s gostima na drugom kraju. Udaljeni su kao golman i izvođač penala. Stol se izdužio kao Čile, ima nas obilato, nije da nas nema. Osvrćem se po konobi. Na kredenci blista mala bracera, šesna, skladna, s jarbolom i jedrom, kako i spada, do nje još jedna maketa nepoznatog broda. Po zidovima izvješene fotografije nekog sela kojeg više nema. Kamene facade, šentade, skaline, sulari, bunari, balature...

Vraćam se u sadašnjost. Počinje gozba. Stišava se muzika. Šušketaju čaše, pošade i pinjuri. Ovalne portade dolijeću na stol ko boing na Resnik. Na pjatima delicije, u očima gladnih ambicije. Želuci više nisu sposobni za takve akrobacije. Jedan ima šećer, drugi tlak, treći giht, četvrti ono o čemu se ne govori glasno. Ipak, uzme se samo malo, da se proba. I da se ima za čime popit čaša vina.

Pa se opet malo proba... nakon toliko registracija i tehničkih pregleda, članovi kluba pedeset plus opet bi na sebe morali nalijepit probne tablice.
Zapravo, svaki put se zeznem na ovakvim feštama. Ne zbog spize, tu se lako snađem, nego zbog sidrišta. Moje dupe naime nekako prirodno stremi uhvatiti položaj oko sredine stola, tako da budem blizu i jednom i drugom krilu pa da čujem o čemu se glagolji.

I tako nešto se u pravilu pokaže jako lošom odlukom. Ispadne, ne da sam podjednako blizu, već podjednako daleko od svih. Dugačke stolove bi trebalo zakonom zabraniti. Zaozbiljno! Jer htjeli ne htjeli, kad društvo posjeda oko takvog stola, moraš pričati jaaaako dobre viceve, ako ih želiš sve zadržati na okupu. Ovako čelo vodi jednu rapravu, začelje drugu, sredina se koleba bi li s jednima ili drugima pa u pravilu načme skroz novu temu.

A meni se tada ljudi moji sve zbrčka u glavi, iskreno, ne mogu to trpit, sve mi rebumbaje u možjanima. Baritoni s jedne njurgaju o Hajduku, soprani s druge strane mažinaju o cepteru i tuperveru, a onda me profondo nasuprot masira o zadnjoj sjednici sabora.
Ne mogu više, stvarno ne mogu, demonstrativno skačem na stolicu i zaviknem - dosta!!!!

Dok me svi su čudu gledaju, izdajem zapovijed - ajmo ekipa, rebalans proračuna!
Kakav proračun, jes'ti normalan?

Normalan sam da normalniji ne mogu bit. Idemo, miči bocune, makni te pjate, dajte krajnje stolove bliže sredini, namisti ga popriko, koliko nas je, petnajst, ajmo u formaciju 4-3-5-3, taaaaako, jel sad bolje, naravski da je!
A je, kako da nije, mrgodno će Vice, a di je sad moja čaša?
Eto ti je isprid nosa!
Nije, ovo je crno, ja sam pija bilo.

Nakon pregrupiranja i početnog nesnalaženja, počelo, se zamislite čuda, raspravljati o umjetnosti. O tome što je dobro, što je loše, što se kome sviđa, što se kome manje sviđa. Prirodno su se formirale dvije grupe govornika, prvi čvrsto prizemljeni, a drugi više onako lelujavi, da ne kažem - umjetnički rastrojeni. Nakon što smo se dotakli Lidije Bačić, razgovor je otkliznuo u neželjenom smjeru, a opće rasulo nisu uspjeli spriječiti niti pokušaji da se zapjeva Konoboooooo mojaaaaaaaa.

Na koncu, zaključio sam da se rješenje krije u - broju! Neću navoditi čitavu teoriju, samo zaključak - ukoliko želite organizirati večeru za svoje prijatelje, na kojoj će osim finog vina ugodno kliziti i razgovor, vodite računa da broj pozvanih ne bude manji od pet ali niti veći od dvanaest. To je idealan broj, trinaesti uvijek bude nekakav izdajnik, a sve poviše toga je gomila. Banč of pipl.

Jutro mijenja sve.



Kišu je odnijela noć. Buru je donio dan. Sunčan. Malo mamuran ali ipak nasmijan.
Tamarini pupaju. Cvatu mendule,



Mislili smo prošetati uz more. Oko porta u kojem miruju barke pa još malo gore.







Nisam bio sretan. Sve te silne zgradurine s apartmanima smoždile su, uništile, proždrle nekadašnja ribarska sela. Kao halapljive nemani, ništa drugo i nisu. Tu više nemaš gušta ni kavu popiti. A i da hoćeš, nemaš gdje.





A onda sam se prepustio instinktu. Izvan svakog plana i nauma. Poveo svoje bećare, još nerasanjane, u brdo, iznad Brela. Nikad se nisam tu pentrao, ali ovoga puta me nešto povuklo.



Naravno, obećao sam im da nećemo puno, samo malo da razmrdamo noge, tu do prvog prijevoja. Naravno da sam lagao, svaki put ih lažem i oni već znaju da lažem i pristaju na to, ali ja zapravo i ne lažem - već samo malo preoblikujem stvarnost.



Jer, čim smo stigli na prijevoj, nitko više nije bio siguran što je istina a što laž. Na prvoj stepenici Biokova, ukazala nam nam se kamena galerija različitih likova. Predio se naziva - Nevistina stina. Za divno čudo, po predaji, ovu nevistu o kojoj je riječ, nije upropastila svekrva već vlastita majka.



Priča ide otprilike ovako - zagledala se mlada djevojka iz bogate vlaške familije u siromašnog mladića iz primorja. Dakuće. Kako su se upoznali, dal preko bloga ili fejsa - to nam priča ne otkriva. Inšoma dela šoma, staramajka je bila protiv - stalno je zvocala - kućeš šćeri na more u sirotinju, kad ovdi imaš svega blaga božijega. Ali šći zajunila, išće ona toga momka s mora i nijednog drugog. Već se i svatovi pripremili. Staramajka ka' je vidila da su joj sve nade propale baci kletvu - čim more vidila, dabogda se u stinu pritvorila!



I kako to u pričama obično biva, strašna se kletva obistinila. Na prijevoju na kojem putnika namjernika nakon surog kamenjara preplavi plavetnilo mora, puče grom iz vedra neba i od mlade neviste napravi - stinu. I ne samo nevistu već potaraca usput i ostale svatove kao kolateralne žrve aštaš. Ostade tako Nevistina stina za sva vrimena.



Šalu, a i priču na stranu, predio oko Nevistine stine je izuzetno dojmljiv i slikovit. I sam se nađeš u čudu pa se pitaš na koju stranu pogledati, dal' u te kamene gromade u kojima možeš prepoznati lica, dal' gledati dolje prema moru, uživati u odbljescima Brača, Hvara i Korčule, ili se pogledom suočiti s velebnom barijerom Biokova.

Ustvari, sve se manje čudim turistima koji u japankama krenu prema ovim vrletima, to sve izgleda nadohvat ruke, možda je bolje reći - noge ili japanke kako god, a mi domaći eto imamo sreću da tu možemo tumarati kad god nam se prohtije.



Osim Nevistine stine, u neposrednoj blizini nalazi se još jedna atrakcija - Francuska cesta.



Naime, za vrijeme kratkotrajne vladavine Francuza u ovim krajevima, početkom 19. stoljeća, započela je izgradnja velikog broja novih cesta koja su od mora vodila prema unutrašnjosti. Zanimljivo, od vremena staroga Rima pa sve do maršala Marmonta, Napoleonovog namjesnika za Dalmaciju, nisu se gradile ceste. Ili barem od njih nije ostalo tragova. Koliko je "šupljih" stoljeća moralo proći da netko zbroji dva i dva i kaže - heeeeej ljudi, pa vi morate graditi nove puteve! Želite li napredovati ili zauvijek ostati u svojim busijama?
I što je još zanimljivije, cestograditelje se na kraju priče uvijek nekako protjera, kao da su napravili neko strašno djelo, nedostojno, omogućili da tim cestama dolaze neki čudni ljudi, naravno neprijateljski raspoloženi, koji žele uništiti naš tradicionalni način života bla bla bla...

Tako je i ova "francuska" cesta ostala u vrletima Biokova, napuštena, nedovršena, ostala je kao spomenik, danas nažalost u prilično lošem stanju.
Ostajem u nadi da će se među nama naći netko pametan i pokrenuti obnovu ove zaista čudesne građevine u suhozidu.



I sad, jedva čekam neku novu feštu ( do 12 ljudi naravno) na kojoj ću se propisno nauživati različitih delicija samo da bi dan kasnije svoje grijehe mogao okajati spašavanjem zabludjelih nevista po planinama.