Priča uvijek krene oko vatre, komina, komoštri i gradela, na izmaku dana, kad stegne studen, posivi nebo i kroz ogoljelje grane profijuče vihor sa sjevera. Donese se brime šume, pristavi na ognjište, najprije tanje granje u stog pa čim se rasplamsa dodaju se polako deblje žbice, a panj se ostavi za kraj, neka gori do dugo u noć.
Oko vatre nikad se ne pričaju budalaštine, bio bi grijeh, samo se posjeda okolo, tko na bančić tko na tronožac, bukara ide u krug, pa se onako utiho ljudika, kako i priliči.

Još se donedavno veličina nekog sela ili zaselka izražavala u "dimovima". Viš one kuće gor podan grede - pokazao bi stari Jakov svojim štapom - tamo ti je bilo osamnaes dimova, na onu stranu još petnes, a doli u polju dabi trideset. A unda probilo cestu i umisto da svit dođe knami, sva čeljad, ko prije, ko kasnije, utekla u grad. Danas ti brajo moj, ovdikarce nema nikoga a nu, da se popneš navrj one glavce, vidija bi more...



Možda te umrle kuće sazdane od grubo klesanog kamena izgledaju jadno i primitivno, pogotovo iz današnje perspektive kad raspolažemo, barem u teoriji, s modernim materijalima otpornima na sve moguće i pogode i nepogode, ali nemojmo zaboraviti, živimo u vremenima kad svaki i najmanji korak, pokret, čin, mora biti nenormalno normiran, atestiran, programiran, izblesiran do boli.

Nadmećemo se otmjenim pojmovima kao što je "održivi razvoj", "prirodni materijali", "valorizacija prostora" a sve su to, i više od toga, već imali i poznavali naši stari, mada o tim pojmovima nisu imali pojma. Nije im ni trebao.
A stvari su zapravo veoma jednostavne. Kad krov od kamenih ploča, poduprt drvenim gredama štiti kuću od vanjskih uticaja, on može svoj oblik i svrhu zadržavati sve dok bukti ona vatre s početka priče.
Jer, dim i čađa i sve ono što nam se na prvi pogled čini štetnim, prljavim i nadasve bljak, tako fino impregniraju drvo, čine ga čvršćim, žilavijim i jednostavno - živim.
Kada vatra zgasne, drvo se suši, gubi svoja dobra svojstva, postaje krhko i svakim danom biva slabije sve dok se ne uruši pod težinom kamenog pokrova. A onda, nekako u isto vrijeme, popuca i vezivno tkivo među pragovima, bršljan se provuče preko zidova pa ih zajedno s kišama i studeni, rastače, davi i mrvi. Vrijeme učini svoje, nanese nove slojeve prašine, zemlje i koječega još i vrlo brzo od ponosne kuće ne ostane ni kamen na kamenu.

Nakon mnogo godina, stoljeća čak, dođu na isto mjesto čili, mladi ljudi koji su diplomirali na odsjeku za mašklin, metlicu i lopatu, pa prekopaju i otmu zaboravu život koji je upravo tu cvao i mirisao.

Prije koji dan, jedan mi je ptičica sletjela na dlan, žuto-zelenkasta, sva vrckava i živahna, mahala je repicom gore-dolje a slično se i glasala - mrrrrrrda-ko-mrrrrrrda-ko-vica-vica.
Dok sam uspio skopčati što mi žutokljunka pokušava reći, ona je uvrijeđeno prhnula i poletjela prema zapadu. Nešto kasnije, nastojeći saznati koja li se to ptica glasa mrrrrrrda-ko-mrrrrrrda-ko-vica-vica, na ekranu mi je zabljesnula, gle čuda, ne ptica nego - Velika Mrdakovica!

Brdo, poštenije bi bilo reći - brežuljak nedaleko Vodica, na kojem su se posljednjih godina pokrenula arheološka istraživanja koja su rezultirala gotovo pa senzacionalnim otkrićima. Odavno se naime zna, da se negdje na ovom području nalazio utvrđeni grad zvan Arauzona, ali njegova precizna lokacija je dugo bila prekrivena velom tajne.
U vremenima prvih, ali onih "vrlo prvih" Olimpijskih igara, područja po kojima danas pustopašno lutamo nisu zjapila prazna, naprotiv, nastanjivala su ih pripadnici brojnih plemena, pretežito ilirskog kruga.

Predjelima južno od rijeke Krke dominirali su Delmati, a sjeverno, sve do rijeke Raše, raširili su se Liburni. Svoje su gradove podizali mahom na uzvišenjima s kojih sežu vidici na sve strane, u blizini plodnih polja i cestovnih komunikacija koje su se ponajčešće pružale od luka na obali prema unutrašnjosti. Ceste tipa "jadranska magistrala", tada su bile nepoznat pojam, jer je neizmjerno lakše bilo ploviti morem nego li lomiti kičmu primorskim planinama.

U vremenima starog Rima, Arauzona nije izgubila na svojoj važnosti, mada su se u blizini formirala i nova naselja poput Scardone, Burnuma, Asserie i mnogih kojih je prekrio zaborav.
No, jedna je stvar kad ove podatke iščeprkaš iz pisanih izvora, a sasvim druga kad se pogonjen znatiželjom kao glavnom porivnom silom zaputiš na, štono bi se reklo, lice mjesta.
Konačno, nije ni daleko - preko Boraje i Žbenika kojih pedesetak minuta vožnje, ako je gužva, teke više. Istina, prije no što smo krenuli, nisam bio posve siguran gdje točno pozicirati tu famoznu zonu Arauzone, ali sam slutio da ću uspješno razmrdati Mrdakovicu ma koliko se gordila i pečila s onim "Velika". I Katarina je bila Velika a imala je metar i žilet.



Odlučio sam joj se prišuljati s leđa (Mrdakovici, ne Katarini) pa sam nakon šibenskog mosta skrenuo desno kao da ću prema Benkovcu i taman kad je neprijatelj koji se šćućurio u poluživom kutu retrovizora pomislio kako ću zaprašiti Gaćelezama i Čistoj Maloj, u maniri rasnog prevrtljivca napravio sam odlučan zaokret lijevo, prema Vodicama. Ili kako se ispravno kaže - Vodcama.
Nebom boje nedjeljnog jutra zibali su oblaci od pjenastih bjelanjaka a žumanjci su se rasuli poljem. Čim sam primijetio putokaze koji su mi nedvojbeno kazali da sam na dobrom putu, ugibao sam na najbliže ugibalište, navukao patike za antičke krajolike, nabacio ruksak na leđa, smazao pola bureka a drugu polovicu sačuvao za slučaj pogibelji.

Zašto pogibelji? Pa zato što sam već nakon nekoliko koraka naletio na dobrog starog prijatelja, lovca Luku. Učinilo mi se ovoga puta kao da je nešto ljut, pozdravio me ovlaš, tek krajičkom brka, vjerojatno nije bio isuviše sretan mojim opisom našeg nedavnog susreta, a dijelom i spoznajom da se danas neće moći raspištoljiti kad svoj teritorij mora dijeliti sa ovakvim zgubidanom kao što sam ja.
Ali dobro, ljudi smo različiti, imamo drugačije poglede, navade i gušte, a s tuđim guštima se nikad nije dobro sprdati. Provjereno i dokazano!



Mene je tog jutra zavodila jedino Mrdakovica, i čim sam opasao krug pogledom, prepoznao sam je bez greške. Dakako, u tim trenucima nisam mogao znati je li to zaista ona ili samo njena paslika, a i put koji je krenuo s puno optimizma, nakon nekog vremena je počeo vrludati kao nekad poštar Mijo kad bi dijelio penzije.

Nešto kasnije ćemo shvatiti da smo mogli odabrati znatno kraći i jednostavniji put, ali uvijek se vodim mišlju da na ovakvim izletima niti jedan korak nije uzaludan.



Uostalom, krajolik kojim smo prolazili, izrazito je pitom, između redova blago zaobljenih brežuljčića proteglo se polje zgodno i rodno. Masline se bjelasaju na kasno-jesenjem suncu, sa smokava je već otpalo lišće, a mendule se još trse kao da ih se ne tiče što je zima pred vratima.

Instinktivno nas je privukla jedna uzvisina koja je dominirala nad poljem a pogotovo neobičan urez na njezinom rubu, kao da se radi o kamenolomu ili nečem sličnom. Istina, tri jarbola koja su se nepravilno rasporedila potakla su određenu dozu sumnje, ali kako smo se približavali, tako smo bili sve uvjereniji da je to - to!



I zaista, nismo bili u krivu. Odmah smo prepoznali arheološko nalazište mada smo mu prišli s "krive" strane pa nismo mogli vidjeti informativne table na kojima je sve lijepo pisalo. A piše - prilično toga. Ako je suditi po rezultatima dosadašnjih istraživanja, s velikom dozom sigurnosti se može reći da gradinsko naselje pri vrhu Velike Mrdakovice zaista pripada drevnom liburnsko-rimskom gradu Arauzoni. Pretpostavlja se da je naselje osnovano u 7. stoljeću prije Krista i živjelo je intenzivnim životom punih devet stoljeća.



Za sada je istražen samo manji dio lokaliteta, ali ako je suditi po konfiguraciji terena, načinima na koji su posložene stijene i pravcima kojima se pružaju, veoma je izgledno da će se ista priča nastaviti i u budućnosti. Ovdje su već pronađeni brojni novčići, keramičke posude, pehari, vaze, tanjuri, čaše, predmeti za svakodnevnu upotrebu, more zanimljivih stvari. Ona tri jarbola koja su nas u početku zbunjivala, zapravo su stupovi na kojima su pričvršćene nadzorne kamere. Mahnuli smo dežurnim čuvarima i obećali da nećemo čeprkati svuda uokolo.



Za divno čudo, prostor Velike Mrdakovice ili Arauzone kako vam milo i drago, je da prostite, "turistički valoriziran", primamljiv, pristupačan i edukativan i zapravo s vremenskim odmakom od desetak godina koliko pišem ovaj blog i posjećujem slična mjesta po Dalmatinskoj zagori, mogu potvrditi da su trendovi pozitivni i da su napravljeni zaista veliki pomaci. Još donedavno, do ovakvih mjesta nisu vodili putevi niti su putokazi upućivali da bi se tu moglo nalaziti nešto značajno.



A jedna od ne samo značajnih nego i ludo dobrih stvari je i rimska cisterna, u narodu zvana Ograđenica, smještena u neposrednom podnožju. Najneobičnija gustirna koju sam ikada vidio, s valovite kamene površine, cijedi se kišnica u bazene koji su prekriveni bačvastim svodovima. Nakon toliko, ma ne samo stoljeća već i tisućljeća, još se uvijek dobro drži, mada bi bilo vrlo zanimljivo vidjeti kako je izgledala tih davnih dana kad je bila posve nova.



Arauzona se za sada, prilično sramežljivo pojavljuje u medijima, ne zbog toga što ne bi bila vrijedna spomena već upravo suprotno. Imam osjećaj da nas najveće stvari ovdje tek očekuju pa pretpostavljam da stručnjaci ne vole davati sve na velika zvona kako ne bi privukli likove koji bi onako malo na svoju ruku "arheologozirali". Budućnost će pokazati kakva nam je bila prošlost.

Na kraju dana, zaslužena kava na vodičkoj rivi, legla je kao kec na desetku. Unutra, u kafiću, neki su se ljudi silno uzbuđivali oko toga hoće li mala žuta loptica pasti s jedne ili s druge strane bijele crte. Po uzvicima toooooo ili ajmeeeeee upm, mogli smo i bez gledanja naslutiti kome ide bolje. Poželio sam u nekom trenutku uletjeti unutra, uklizati na koljena i povikati toooooooo, otkrio sam Arauzonu, ali sam se bojao da neću biti shvaćen, a pogotovo prihvaćen. Opravdano.