Mlačna noć. U selu lavež. Na malim ekranima davež. Uobičajen. Svakodnevan. Ubitačan. Srećom, tipka za odlučni shutdown još se nije izlizala do kraja pa se odlučujem iskopčati iz virtualnog i barem na sat-dva uklizati u stvarni svijet. Izlazim i udišem tamni gusti jesenji zrak. Čim se oči priviknu na mrak, svijet postaje manje crn. Zaljevom se prosipa tinta, ludi mjesec je odskitao prema južnom polu, a zvijezde, gdje su zvijezde, nadam se da su još uvijek gore, ispod svoda, iznad oblaka.



Hodam prema gradu, lagano, prečacom, kroz polja i vinograde, putem kojim sam nekada išao u školu. Posljednjih dana volim tu prolaziti, jer su magistralu, ni krivu ni dužnu, opet raskopali. Izvođač radova, odabran na javnom natječaju, napreduje punom parom žutim jaružalom. U sedam dana iskopao je čak pet metara kanala. Izvrstan prosjek, nema šta. Bit će gotovo na sveto nigdarjevo. Možda i kasnije.

No, barem je ovdje, gornjim putem, mirno i ravno, bogme i opojno. Ispočetka sramežljivo, a potom sve izraženije, tik iznad moje glave, nadvio se jedan oblak, slatkasto-kiselkast. Premda mu je u ovom mraku teško odrediti oblik i veličinu, pretpostavljam da se radi o tipu nimbus-kominus-dropus, karakterističnom za hladno doba godine. Izdajnički miris pečene rakije vrluda dvorištima. Hm, valjalo bi malo prolunjati, locirati prijestupnike, pokucati na vrata i zapitati imaju li kumpira.

Eh, postoji li išta bolje od kumpira iz luga!? Kad ga onako vrelog izvučeš ispod žerave, probodeš pinjurom a drugom rukom pokušavaš oguliti kožicu, a prsti ti peckaju, žare, igraju, a drva pucketaju. Drop miriši, a razgovor klizi. Dida uvali onaj "toplomjer" u posudu pa ga važno podigne prema treperavom svjetlu, očita vrijednost i kaže - dobro je. Barba Frane, didin kumpanjo, Bračanin, ali ne svojom krivicom, vazda na bančiću u kantunu, ispije gutljaj i zadovoljno pecne jezikom. Ho-ho, progovori grleno, kao da i on želi dati doprinos općem uspjehu.
Bože mili, razmišljam dok hodam kroz mrak, odakle su mi se sad njih dvojica pojavili a nema ih već... desetljećima... Kako to vrijeme ide.

Vrijeme je zapravo najužasnije čudovište našeg svijeta. Mada se to na prvi pogled ne bi reklo jer ono ne izgleda kao tipična aždaja s ljigavim krilima, buljavim očima, čak i ne bljuje vatru iz nozdrva. Štoviše izgleda prilično bezopasno, tanko, pravocrtno, poput nategnute ribarske tunje razvučene preko pustopoljine. Neumoljivo, ustrajno, hladno, bez duše i srca.
I onda mi ljudi, očito da bi se tom čudovištu dodvorili, izmišljamo nekakve mjere, sate, dane i godine, kako bi ga skrojili i doveli u nama shvatljive okvire. Siguran sam da se iza nekog kantuna, Vrijeme slatko smije našim nemuštim pokušajima. Baš ono mari za mjere koje smo mu mi odredili.

Po najnovijim saznanjima, svemir koji nas okružuje star je 13.8 milijardi godina. Ma nemojte mi reć! A što je bilo prije velikog praska? Kao da i do tada vrijeme nije proticalo? Kako je izgledao prasvemir? Vrijeme je starije i od ćaće i od dide današnjeg svemira, vrijeme je starije i od samog sebe. Kad ništa nije postojalo, postojalo je vrijeme. I postojat će kad sve prođe. Sve osim njega. Pa zar nije čudovište?

I što onda tom beskrajnom prostranstvu vremena znači jedan ljudski život? Skoro pa ništa, tek jedan treptaj oka. A opet, iz perspektive mladosti, činilo se kao da će trajati vječno.
U ono doba beton-revolucije sedamdesetih, kad su obiteljske kuće, pogonjene povoljnim kreditima nicale ko kupus uz Cetinu, silno me čudilo kako to ljudi u razvijenim, daleko bogatijim zemljama od naše, ne grade vlastite kuće već ih u pravilu unajmljuju. Priča je išla u stilu kao, mladi zaposleni ljudi najradije žive u stanovima negdje blizu, da prostite, dauntauna, kad zasnuju obitelj i dobiju djecu, tada se sele u otmjena predgrađa načičkana urednim jednokatnicama, a kad im ta ista djeca poodrastu i polete iz gnijezda, odlete i oni, ponajviše na Floridu.

Kod nas ljudi najčešće grade kuće kao da će vrijeme stati u trenutku kad se usele među svoja četiri zida. Kad im se rodi zamisao o vlastitom domu, uzmu papir, zašilje olovku, stručno pljunu u dlanove, narišu skičicu pa kažu, ovdje će biti kuhinja, ovdje dnevni boravak, naša soba, ( s pogledom na more, razumije se) dječja soba, jedna za maloga, druga za malu, kupatilo, terasa...

Zanemarimo zasad činjenicu kako od silnih planova najveći dio neimara uspije izgraditi tek kule u oblacima, ali onim spretnijima i prodornijima, čak i pođe za rukom izgraditi vlastitu kućicu u cvijeću. Istina, ne dolazi to nikad preko noći, potraje ta gradnja pet, sedam, deset godina, a za to vrijeme, stvari više nisu iste. Mali i mala nisu više tako mali, sada i oni žele svoje prostore, pogled s balkona prema moru više nije moguć jer su se ispred nas naprdile trokatnice izgrađene na divljaka, pa onda spoznamo da nam je raspored prostorija potpuno pogrešan, ali ebga, ko je onda moga bit pametan, drugačije smo mi sve to zamišljali. Drugi puta ćemo sigurno pametnije. Sigurno.

A sigurno na ovome svijetu je jedino to da danas ništa više nije kao prije, a da će sutra sve biti drugačije. Na isto se mjesto možeš vratiti, ali u isto vrijeme, hm, to već malo teže.



Stigao sam do grada prije zime. Hodam pustim ulicama, pa napravim đir preko rive, onako za svoju dušu i osim jedne mačke koja je iskočila iz koša za otpatke, ne sretoh ni žive duše. Možda mi sve to čak više i ne smeta.

Slutim velike promjene koje dolaze. Hoće li ići na bolje ili na gore, to još ne znam. Znam samo to da će budućnost govoriti - francuski