Mjesec boje palačinke klizio je nebom kao po teflonskoj tavi dok je miris trinaestog jutra u studenom uzmicao pred lelujavim duhom koji se vinuo iz šalice vruće kave ne hajući za keksić koji se naočigled topio u njenom oceanu.

Jedan je davni mudrac rijetke kose i guste brade, a kako bi drugačije i mogli izgledati mudraci nego tako, izjavio kako od svih geometrijskih likova jedino krug ima savršen oblik. Trokut je kaže, najprostiji među likovima, neugledan, koščat, uglat k'o uglata zagrada u podne, četverokut tek nešto pristojniji od ovog prvog, ali još uvijek srednja žalost, pentagon bolje i ne spominjati, možda bi tek od septagona, oktogona i ešalona viših gonova mogla početi nešto ozbiljnija priča. Okej mudri čovječe, shvatili smo bit, tek u trenutku kad se nađeš na nečem finom i oblom, shvatiš da savršenije savršenstvo ne trebaš više tražiti. Skoro da pomisliš - u kojem bi se kutu kruga mogao skriti - samo neka traje što dulje. Uostalom, ima nešto u tome, zašto je okrugla pizza neusporedivo ukusnija od one četvrtaste, zašto su jela ispod peke vrh vrhova, božesačuvaj da se spravljaju u pravokutnim škrovadama, jedino mi još nije jasno što se čeka s okruglim gradelama.

No dobro, priznajmo da su naši svakodnevni krugovi ipak daleko od savršenstva, više su onako conkulasti, ponekad krakati i džombasti, a jedan od krugova kojeg pogotovo uzimamo zdravo za gotovo je naš vido-krug. Dakle sve ono što je u dohvatu pogleda s našeg prozora, balkona, dimnjaka, krova ili već nekog sličnog građevnog elementa.
Zar nije grijeh živjeti na jednom mjestu dvadeset, trideset, četrdeset godina, a ne zapitati se - što je iza onog brda, što je iza onog otoka, što je iza onog mora...

Pa dobro, ako ti za plovidbu preko pučine ipak treba nekakvo pomagalo koje zadovoljava makar minimalne uvjete plovnosti i stabilnosti, za skoknuti do najbližeg brda ne treba ti bogzna koliko puno. Čvrste patike ili još bolje - gojze na nogama, ruksak u kojeg ćeš strpati par mandarina i malog bijelog zeca i to je manje-više to.

Netko tko se može zadovoljiti prolaznom ocjenom iz zavičajne geografije će na pitanje - koja se planina izdiže iznad Kaštelanskog zaljeva, odgovoriti jednostavno - Kozjak. I bit će u pravu. Ali samo djelomično.
Štreberi i oni koji se samo žele praviti važni će ipak inzistirati na kako bih rekao - određenoj topografskoj nijansiranosti, pa će Kozjakom nazivati samo stjenoviti dio planine između Klisa i Malačke, zapadno od nje će se nastaviti blago valoviti Opor, a između Opora i mora, smjestit će se Trećanica. Bez Trećanice nema srećanice. Okej, izreka mi je glupa ali što ću sad, ne da mi se pritiskati delete. A i ne mogu, sve i da hoću, upao mi kikiriki u tipkovnicu pa mi pola tipki ne radi. Idemo dalje.

Odmah na početku mi je upala u oko sumnjiva okolnost - zašto na Trećanici nema označenih planinarskih staza? Dok se Kozjakom, čak i Oporom piči leva-leva, Trećanica je ostala sama i napuštena. Ajde, takvu ignoranciju bih donekle i mogao shvatiti da se ovdje radi o divljoj klisurini oivičenoj nepristupačnim vrletima u kojima se gnijezde harpije. Trećanica je sve samo ne to. Brdo, bolje reći - planinica blagih obronaka i zaobljene ćupice na vrhu, idealna za nedjeljno planinarenje lišeno velikih ambicija.



Možda Trećanica jednostavno nema sreće. Za nju se čuje samo kad na njoj bukte požari. A na žalost, bukte često. Zašto? Zato što se južnim padinama Trećanice spušta željeznička pruga. Ona znamenita s Perkovića preko Knina. I kako to već obično biva, gdje ima pruge ima i vlakova, gdje ima vlakova ima i lokomotiva a gdje ima loko-motiva, nađe se i motiva za dežgraciju. Dakle, što se događa? Kako se od Labina Dalmatinskog do Kaštel Staroga pruga spušta nizbrdo i to prilično strmo, vlakovođa mora tu i tamo kočiti, a kad se koči, frcaju iskre, a kad frcaju iskre, a sredinom ljeta sve je puno suhe trave, tada zaista ne treba puno da otpočne film užasa i strave.

Srećom, brzo dolete kanaderi pa oni zakrpaju situaciju prije no što belaj postane drž-nedaj, ali krajem svakog ljeta, ovi predjeli izgledaju, najblaže rečeno - tužno.
Možda nas je sve ovo čak i motiviralo da danas krenemo upravo na Trećanicu, žigosanu i nevolj(e)nu planinicu, makar kozjim, neoznačenim stazama i ako bude moguće, popnemo se na najviši vrh. Šjor Guglić mi je otkrio da se po obodu Trećanice rasporedio lijepi broj gomila i gradina, a to znači da je ovaj prostor bio naseljen još u doba starih Ilira, možda čak i ranije.

Auto smo parkirali kod lokve u Labinu i nastavili pješke, u početku preko pašnjaka, bolje reći - ledina ograđenim suhozidima, a nešto kasnije kroz makiju i garig. Iskreno, da me pitate koja je razlika između makije i gariga ne bih imao pojma, ali su u prethodnoj rečenici fino sjeli zajedno tako da ih nisam želio rastavljati.

A na jednoj stijeni pored našeg puta je isto tako fino zasjeo i naš stari poznanik lovac Luka. Odjeven u maskirno odijelo klasičnog kroja s pristalim fluorescentim prslučićem i kapičicom sličnog dezena s puškom dvocijevkom na gotovs. Ispočetka nas je u nevjerici promatrao, a nakon našeg pozdrava radosno započeo komunikaciju.

A di vas đava nosa?
Na Trećanicu.
Diii?
Na Tre-ća-ni-cu!
Aaaa, na Treeećan'cu, pa tako mi reci.
E.
A šta ćete tamo?
Pa eto, malo planinarimo.
A dica dica, u što van je dalo...

Nisam mu uspio odgovoriti protupitanjem jer je iz nekog buška iskočio klempavi Roko, lajavac samo takav. Pa laje pa skače pa trči pa bježi pa se vraća pa nas prati...
Već smo bili odmakli stotinjak koraka a Roko sve kao da neće, ali stalno drži priključak za nama. Očito mu je zanimljivije planinariti nego veprove ganjati. Tjeramo ga neka se vrati svome gazdi. A lovac Luka kliče iz daljine:"Prokiiiiin'te ga nogon, slobodno paš'te vidit kako će se sam vratit."
Toliko o lovcu Luki, osvjedočenom ljubitelju životinja.

Relativno pristojna staza nas je dovela do Velike gomile, uzvisine koja je svoje, izuzetno komplicirano ime dobila po gle čuda - velikoj gomili na vrhu. Uz veliku, tu je još i jedna manja. Hm, nije označena na karti, ali živo me zanima kako su nju tek nazvali.

Šalu na stranu, pogled s Velike gomile je fantastičan. Bura koja je puhala prethodne noći, fino je osvježila zrak pa su vidici čisti unatoč laganoj naoblaci što se razvukla nebom.-
Pogled seže preko pola Jadrana, od Pelješca na jugu do Žirja na sjeveru. Preko Čiova, Šolte i Hvara, jasno se vidi Sušac.



Neposredno uz otok Vis, šćućurilo se Biševo,



a dalje prema zapadu iz mora izronio Sveti Andrija oliti Svetac, dok na koncu pučinskog niza samuje Jabuka jonagold.

Pogledi prema zaleđu i unutrašnjosti nisu ništa manje zanimljivi. Jasno se ocrtava golema, snježna barijera od Kamešnice, Dinare i dalje prema sjeveru.





Od Velike gomile do najvišeg vrha, Velike Trećanice nismo uspjeli pronaći niti jednu ugaženu stazu pa smo posljednjih nekoliko stotina metara skakutali sa stijene na stijenu usrdno se nadajući da se nećemo stropoštati i ljosnuti nosom u tle.

Da stvar bude veselija pobrinuli su se naši veliki prijatelji, sveprisutni lovac Luka i njegov Roko koje istina, nismo mogli vidjeti u gustišu, ali smo htjeli-ne htjeli, bili prisiljeni osluškivati posljednje krikove šikare i to na nepuni puškomet udaljenosti. I onda se ja čudim zašto po Trećanici nitko ne planinari. Majketi, kao da smo opet na bojištu...

U svakom slučaju, udaljujući se ubrzanim korakom od grmećih štapova lovca Luke, susret sa zmijom crvenkrpicom protekao je u miroljubivoj atmosferi gdje smo jedno drugom uputili čitav niz izraza štovanja i međusobnog uvažavanja.



Dražesna se crvenkrpica doslovce smrzla kad me vidjela pa sam joj morao pomoći pronaći put do vlastitog doma. Hm, polovica je studenog a ona se još šetucka okolo...

Uzgred budi rečeno, crvenkrpica je naša najljepša zmija, potpuno bezopasna i mada je zakonom zaštićena, mnogi je žele imati u svojim terarijima.
Nakon mnogo uzbuđenja, konačno smo doskakutali do još jedne gomile koja označava sam vrh Trtajice, ovaj htio sam reć - Trećanice i to na vrlo okrugloj koti - točno 600 metara nad morem. Vi'š, pa nisam bezveze počeo današnji putopis s krugovima, kao da sam znao...



Na vrhu Trećanice proželi su me pomiješani osjećaji. S jedne strane, pošteno smo se namučili a bez razloga, jer nismo savladali bogzna kakvu visinsku razliku, možda par stotina metara od Labina. Da smo krenuli iz podnožja, to bi već bio drugi par postola...
Iskreno govoreći, ovi predjeli ne obiluju prirodnim ljepotama, ali možda je to samo varka. U krajnjem slučaju - priroda i kad je najobičnija opet je na svoj način lijepa. Ispočetka mi je bilo žao što ovdje nema označenih planinarskih staza ali opet - tko želi, doći će i ovako i onako.



Ne želeći još jednom nabasati na Luku i Roka, odlučili smo se vratiti zaobilaznim putem, preko napuštenog sela Botići podno Opora. I ta je priča, za današnja vremena prilično neshvatljiva. Oronula zgrada stare škole kao da još odzvanja dječjim smijehom.



Po okolnim zaseocima kuće su mahom u jadnom stanju, krovovi propadaju, tek tu i tamo, vidi se poneka obnovljena. Da nismo susreli nekoliko kravica na livadi i Rica, bika koji gledi, pomislili bi da se nalazimo tamo negdje kod Novosibirska, a ne svega nekoliko kilometara od mora i prenapučenih obala Kaštelanskog zaljeva. Čudno baš...



Tako smo i danas, potpuno nesvjesno, svojim stopama iscrtkali još jedan krug. Istina, ne posve savršen kao što ga je zamislio onaj mudri starac s početka priče, ali konačno - savršenstvo ne postoji. Mada mu treba težiti. Neprestano, Dokle god se može. A i nakon toga.