Nedavno sam na jednom stručnom skupu prisustvovao zanimljivom predavanju na temu "pregled tangencijalnih naprezanja površinskog sloja mjehurića u brazdi dingija pri lateralnom nagibu od 23 stupnja" gdje je uvaženi predavač za petnaestak minuta prosuo pred zblenutom publikom otprilike tri kilotone diferencijalnih jednadžbi, osamnaest grbavih grafova i jednu kesicu punu Kiki bombona.

S obzirom da se radi o području u kojemu najblaže rečeno, nisam sasvim doma, naravno da klinca nisam razumio o čemu nadobudni znanstvenik glagolja, pa sam pri samom kraju izlaganja na upit moderatora "ima li kakvih pitanja" nehajno zabacio glavom, hotimice zapućkao i odlučio proučiti izuzetno zanimljiv raspored štukatura na stropu kongresne dvorane.
Srećom, zateklo se u publici nekoliko likova koji s koncentracijom imaju znatno manje problema od mene pa su predavaču postavili pitanje - kako ste uspjeli odrediti raspored nabora na krilcima u dodiru sa slobodnom površinom, na što se vispreni istraživač blago nasmiješio i uzvratio - pa znate, ponajviše intuitivnom metodom. E tu me osvojio!
Džaba bilo izraza stranih po panou razigranih, džaba bilo skica i matrica u pauver-pointu, džaba bilo integrala dvostrukih, kada nisi s onom koju voleš, hoću reći - za koju predosjećaš da će biti ona prava. Teorija dakako...



Istinu govoreći, razveselilo me uvođenje takve, pomalo romantične metode u svijet u kojem vladaju strogi uzusi i kanoni, ali još više zbog toga što i sam često koristim intuitivnu metodu i to u širokom spektru aktivnosti, od zaokruživanja brojeva za loto (s devedeset i devet postotnim neuspjehom) do primjerice dubokog promišljanja na koju bi stranu bilo najbolje krenuti u svježe listopadsko jutro ( e, tu sam već nešto bolji).



Brzim uvidom i mapiranjem karte zapadnog neba, s posebnim naglaskom na međusobne odnose pufnastih oblaka i čistina obojanih jadransko-plavom, intuitivno sam odredio da bi danas najbolje bilo krenuti na Lišnicu, najistočniji vrh dične planine što se Mosorom naziva.
Odavno me već ta Lišnica zivka, dirka i štipka, ali sam, iz ne znam kakvog razloga, na sva njezina namigivanja do sada ostajao hladan i postojan kano klisurina. Kad god bi se zaputio cesticom između zelene Cetine i surog Mosora preko Poljica, kroz Gata i još dalje prema Kostanjama i Podgrađu, obavezno bi bacio pogled-dva uz neizostavan uzdah i obećanje samo sebi - tamo se jednom moram popeti.



Mosorska me Lišnica mnogočim podsjeća na Tremzinku, izdvojeni i pomalo usamljeni vrh na jugoistočnom Velebitu s kojim kao da završava prava planina, a nastavljaju se blago valovite zaravni koje se postepeno gube u dolinama kojima protiču rijeke, gore Zrmanja, ovdje Cetina.
Zanimljivo, obje su planinice varljive, jer na prvi pogled izgledaju fino zaobljene, prijazne i lako dostupne, ali ako namjeravate stići do njihovih vrhova, budite sigurni da ćete se morati pošteno oznojiti.



Površnim pogledom na planinarsku kartu, Lišnica se sa svojih 950 metara nad morem doima kao mlađa sestra mosorskim tisućnjacima, pogotovo prema Koziku, poljičkom Olimpu koji je premda ne i najviši, oduvijek slovio kao najljepši mosorski vrh.

No, najprije je potrebno doći u Zvečanje, seoce u bujnoj zelenoj dolini s lijepim terasasto položenim poljima i maslinicima.



Potom pronaći put koji vodi prema starom, danas napuštenom dijelu sela na čijem se kraju nalazi lijepa crkvica Gospe od Začeća.



Upravo se od nje začinje, pardon počinje, nedavno očišćena i markirana planinarska staza. S početnom točkom uspona na otprilike dvjesto metara nad morem, do već spomenutih devet stotina i pedeset, prevedeno na svima razumljive relacije, znači nešto više od dva sata uspona. Mada na početku pa i znatnim dijelom kasnije prolazi kroz ugodnu šumsku hladovinu, staza je prilično strma i ne nudi previše mjesta za opuštanje. No, uz onu od Dubrave prema Koziku i Gata prema Trpošnjiku, usudio bih se reći da se radi o jednoj od najljepših staza na Mosoru. Kao da ulaziš u potpuno drugi svijet, izdvojen, i to ne bez razloga, iz ovog poznatog, svakodnevnog već pomalo potrošenog.



Htio, ne htio, moraš se prilagoditi, ako je moguće i stopiti s ostalim živim bićima kojima se tu nalazi dom. Na tragove nailaziš posvuda, ali tek kad se primiriš, možeš se nadati da ćeš neka od tih bića i ugledati, makar na tren. U više navrata su me iznenadile zmije i mada sam se oprezom hvatao za grane, očekujući ponekog poskoka, glavnu su ulogu preuzeli šilci, izuzetno vitke, brze i spretne zmije. Jedna se preda mnom doslovce u dvije sekunde popela s tla na vrh krošnje najbližeg stabla, a nekoliko stotina koraka kasnije, druga se sjurila, skočila preko najmanje četiri metra visoke gromade kao Pentti Kokkonen u najboljim danima, sletjela telemarkom na trbuh i nestala u gustišu.



Naišli smo i na tragove divljih svinja kao i na jazbinu u kojoj vjerojatno zaklonište nalaze grivasti skakači, rođaci muflona kojima pojmovi Gilette i Wilkinson, ama baš ništa ne znače.



Pred samim vrhom, raslinje postaje znatno rijeđe i na koncu ostaju gole kamene ploče, još uvijek prilično strme i brljave za hodanje, pogotovo ako si iscrpljen, a iscrpljen nakon dva sata oštrog uspinjanja moraš biti mada to sebi nećeš priznati.

Naravno, kao i uvijek, pogled s vrha u trenu odagna svu bol i brige. Prema zapadu je jasno vidljiv hrbat Mosora, s tri istaknuta "roga", Kozikom, Velikim Kablom i Ljubljanom.



S druge strane ističe se gromada Biokova s kapom oblaka ponad ćupice.



U podnožju je zanimljivo vidjeti Kostanjsku i Podgrajsku "jut", krševitu zaravan, tvrdu, oporu i ljutu kako joj i samo ime govori, gdje se između stijena oštrih i nazubljenih kriju maleni dočići sa šakom-dvije plodne crvene zemlje.
U dubini planine, naziru se krovovi zaseoka Rodići. Kako se još donedavno ovdje živjelo, možete vidjeti u dokumentarcu "Put" A. Stasenka.



A nama je valjalo s vrha put natrag, jer samo dolina vrhu daje smisao. Lišnica me nije razočarala, naprotiv, možda na prvi pogled djeluje kao lišinica, ali vridi ona punata i punata.

Meni na kraju, uz istegnutu Ahilovu tetivu ostaje zadovoljstvo što mi je intuitivna metoda još jednom dala fantastične rezultate. Čak ih i nije bilo potrebno znanstveno obrađivati. Sve je tu jasno, kao na dlanu. Altroke pregled tangencijalnih naprezanja površinskog sloja mjehurića u brazdi dingija pri lateralnom nagibu od 23 stupnja!