Kad mi dođe moje Malo Sunce, svaki se dan pretvori u praznik, a svaki zajednički trenutak postaje ispunjen i sladak kao bajadera dok se topi u ustima. Onako muški, bez puno riječi i sve u stilu kao nije nas briga, prelazimo preko bolnog osjećaja nedostajanja i nastavljamo tamo gdje smo prošlog puta stali.

Gledam ga kako raste i upija svijet oko sebe, kako primjećuje predivne pojave kao što su sunce, mjesec, zvijezde, autobus na kat, sivi kombi dok prolazi magistralom ili susjedov traktor koji vazda zvrnda u neke nemile ure. Dječji pogled na svijet, e taj je jedini pravi. Ima on ovdje i svoju ekipu, uglavnom curice (ćaćino dite) uz tek ponekog dečkića čisto onako da ima s kim razmjeniti mišljenja o novim modelima bagera.

Ove curice, sve odreda prave dalmatinske divljakuše plemenitog kova adakakvoćedrugog, jednostavno ga obožavaju. On se u početku lagano distancira, kao nisam ja odavde, znate, ja ipak živim u krajevima gdje se svi ponašaju zelo zrelo i pristojno i govore prosim i tamo gdje treba i gdje i ne treba, ali već nakon dan-dva skuži da između sončane strane Alpa i sunčane strane Dinarida i nema preveć razlike.

Višak energije najbolje se potroši prskanjem, skakanjem i trčanjem a manjak argumenata se uvijek može nadoknaditi gromoglasnim urlikanjem. I dok ih gledam tako bezbrižne i razigrane nevješto pokušavajući odglumiti strogog roditelja koji u odsudnom trenutku mora na njihove budalaštine odgovoriti povijesnim NE, pomalo im zavidim i ne samo pomalo, već bih dao tko zna što sve ne samo za jedno njihovo popodne.
Ljeto je drugo ime za slobodu, drugo ime za onaj osjećaj kada znojan, musav i preplanuo, u šporkoj majici i izlizanim japankama možeš bez problema uletjeti u bilo koju kuću u susistvu i pitati - teta, šta imate danas za ručak? Pa onda ti i tvoji prijatelji tog dana pet puta ručate manistru na pome, nagucate je se toliko da je više do kraja lita ne možete ni smislit.



Ipak, jedna od najljepših stvari koja mi ostaje u sjećanju su upravo ta ljetna prijateljstva, potpuno drugačija od onih na kakve smo navikli. I dok u pristojnijim razdobljima godine formiramo krugove prijatelja poprilično razumski, najčešće u okvirima u kojima se krećemo, obiteljskim, školskim, kasnije i poslovnim, ljetna se društva, ekipe, klape, formiraju gotovo na kaotičan način.

Ovisno o tome, koju ćeš plažu odabrati tog ljeta i ne samo plažu, već je jako važno koji će mul na toj plaži biti tvoj, jer samo na tvome mulu se skuplja prava ekipa dok su na ostalima sve sami šonje, šminkeri i mlakonje.
Pritom smo mi mandrili, blitvari i ćušari uvijek imali prednost domaćeg terena koju smo besramno iskorištavali, umišljajući u svojm tikvama da to što svi dolaze na more, automatski i nama samima daje veću vrijednost. Kao vidiš, oni dolaze zbog nas, moš mislit. Tko zna, možda smo zbog toga bili odlučniji, hrabriji, drskiji, pa smo znali ostvariti i poneku pobjedu u gostima bez naročito dopadljive igre u sredini terena.

Ipak, u toj čarobnoj atmosferi plavog ljeta, pod vrelim suncem i mirisnim morem, najbolje rastu tikvice, balancane i iluzije. Dopadanje se preko noći pretvori u simpatiju, a mnoga se simpatija tako lako preobrazi u iluziju vječne ljubavi koja će trajati i trajati, sve do prve rujanske kiše kad se naše velike ljetne ljubavi vrate u svoje Virovitice, Kiseljake, Pragove i Braunšvajge, a ceduljica s imenom i brojem telefona ostane zaboravljena u nekom džepu, oprana na šezdeset stupnjeva, uredno centrifugirana i dovedena u stanje neprepoznatljivosti. Slične se stvari dogode i s ljetnim klapama, ostaju tek lijepe uspomene do nekog novog ljeta.



I zbog svega toga, osmijeh mi ne silazi s lica dok gledam ovog mog švrću kako radosno pliva s ekipom Malih Sunaca, ne samo trogodišnjaka već i velikih prijatelja, koji imaju osam, čak i devet godina, kako se igraju, smiju, ponekad i plaču, i kako već sada uživaju pod ovim ludim suncem dalmatinskim, a još i ne slute što ih sve lijepoga čeka. Oni budni sanjaju svoj san proživljavajući priče koje su iste kao i naše.