Bio jednom jedan gusar Mirko, kvrgav, prgav i bodljikav, sa sabljom u ruci, maramom preko glave i rećinom u uhu. Vrebao je u dubokoj uvali Prapratnici iza punte Pelegrina, gunđao sebi u bradu i pljuckao po palubi svoje oronule barke. Tu i tamo bi se popeo na jarbol, sve kako bi vidio hoće li se barem jedan trgovački brod pojaviti u kanalu.
Taj naš nevoljni gusar, bio je svjestan da su njegovi najbolji dani prohujali u nepovrat, i sve je češće tražio smisao u tome što radi, ali trebalo je skuckati barem još nekoliko godina staža dok ne stekne uvjete za prijevremenu mirovinu. Vremena su se promijenila, konkurencija je bivala sve jačom, mladi gusarski lavovi, okretni i sposobni, zavladali su kanalom, presretali, napadali i pustošili brodove u prolazu, dok su njemu ostajale tek mrvice.

Ipak, nadao se da će mu se ovoga puta posrećiti, kao nekad kad je važio za strah i trepet u ovim vodama. Strah je odavno ishlapio, ostao je trepet i to donekle. Spazio je neki musavi jedrenjak kako se klati na bezvjetrici otprilike pola milja od punte. Pomislio je - ovaj će biti moj. Mirko je u trenu raširio jedra, poznavao je ovo more kao svoj džep, vješto je iskoristio refule, kurente i driceve pa jurnuo prema brodu koji se valjao poput glavate želve. Spretno je preskočio ogradu drugog broda vođen ludom željom da konačno omasti brk, ali čim je otvorio portele štive, imao je što i vidjeti - par ustrašene starčadi, nešto nejači i tek jedan muškarac, siv, žgoljav i savijen kao upitnik.

Mirku je odmah bilo jasno da od velikog plijena neće biti ništa. Sav bijesan, izvukao je onog savijenog sivonju na palubu i zaprijetio mu - vadi sve što imaš, inače ću te rasparati sabljom i baciti morskim psima!
Ali, ali... zamuckivao je nesretnik - nemojte me baciti morskim psima, ispunit ću svaku vašu želju.

Svaku moju želju - ho ho ho, pa šta si ti, zlatna ribica?

Ja sam pejzažni arhitekt - odgovori mu ovaj, pa potegne sako prema dolje, podigne bradu i sav se nekako uspravi. Upitnik postade uskličnik.

Pejzažni arhitekt, pa majketi, šta'š mi ti ispunit - ostao je iznenađen Mirko.

Mogu vam pronaći novo mjesto za vašu pljačk.... ovaj, kako da kažem, vašu primarnu djelatnost.

Nude nude, novo područje, ma šta govoriš!? - sumnjičav je bio Mirko.

Pa da, osokolio se pejzažni arhitekt, jamačno ste svjesni da bogati brodovi već neko vrijeme zaobilaze ovaj kanal u širokom luku.

Boge ti, ovaj i nije tako blesav, počešao se Mirko iza uha, nega, aujmo mi vako...

Recite gospodine.

Aj ti meni brte, nađi neki kanal, evo vaki ka ovi šta vidiš, samo malo širji da je na jednu stranu dublji a vamo plići, tako da ih uvik mogu natrat tamo di ja oću.

Dobro.

Onda mi triba jedna rijeka da se mogu u nju zavuć ako mi bude potriba. A i da iman vodu za pit.

Izvrsno.

E sad mi povrh te rijeke triba planina tako da mi neprijatelj ne može prić s leđa.

I to je u redu.

I sad mi još triba tvrđava s velikom osmatračnicom da mogu sve držat na oku.

Pejzažni arhitekt sa složi sa svim zahtjevima iznenadnog klijenta i predloži Mirku da istog trena krenu u potragu za takvim mjestom. Nakon sedam dana plovidbe, bace sidro ispred obale upravo onakve kakvom ju je Mirko zamislio. Sve je bilo tu - i modro more i zelena rijeka i sura planina, preostalo im je samo izgraditi utvrdu.

Asti o' miša - otelo se Mirku iz usta - nisam virova da vako nešto postoji.

Asti o' miša, zadovoljno ponovi pejzažni arhitekt.

I tako nastade Omiš.



A sad lipi moji, zanemarimo načas moju raspojasanu maštu i pokušajmo zaozbiljno.
Omiš je jedan od rijetkih gradova koji se mogu podičiti da u svom dvorištu imaju toliko prirodnih ljepota da to nije humano. On, kao što već rekoh, jednostavno ima sve, i čisto more i prelijepe plaže, i planinu da ga štiti i Cetinu da ga diči. Gradovi iznikli na ušćima rijeka u more imaju nešto osobito u svom mentalitetu, u pravilu su hladniji od okolnih mjesta i to čak nekoliko stupnjeva u prosjeku, ali takva kombinacija strujanja očito oblikuje zanimljive ljude i nadasve zgodne žene.



Upravo se u Omišu i oko Omiša vrzma nemali broj otkačenjaka, pozitivnih luđaka koji su uspješno skontali dva i dva i na najbolji mogući način prigrlili ono što im je priroda dala.
Kanjon rijeke Cetine kao da je preslikan iz neke dječje bajke, pogotovo u ovo vrijeme, za ranih proljeća kad se sve budi, bruji i žubori. On potiče upravo iskonsku radost, dječju znatiželju i razigranost, stoga nije ni čudo da se u kanjonu vesla, skače, njače, prevrće, leti, radi sve ono što u normalnom, svakodnevnom svijetu više nije dopušteno.



Dovoljno je otškrinuti vrata koja su se poput Herkulovih stupova nadvila ponad grada i zakoračiti u posve novi svijet - najprije do otprilike kilometar i po udaljenog Zakučca, rodnog mjesta velikog pjesnika Jure Kaštelana, a potom starim, donedavno zaboravljenim i zabušavljenim stazama kojima su stanovnici podmosorskih sela komunicirali s primorjem.



Neposredno iznad kanjona izdiže se, na prvi pogled neprohodna barijera od nekoliko stotina metara visokih, vrletnih stijena. Na prvi pogled, najbolje se okrenuti, duboko uzdahnuti i priznati sebi - nema šanse! Međutim kako to obično biva, čim se priđe bliže i uđe, štono bi se reklo - u srž problema, koristi se tehnika mic amo mic tamo, korak lijevo, desno dva i uvijek se nađe nekakav prolaz.



I tako se kroz igru, nadmudrivanjem s preprekama i suočavanjem s vlastitim slabostima dođe do golemog "balkona", polja u kojem su se smjestila slikovita sela, Gata, Čišla, Ostrvica, Zvečanje i Smolonje. Ovdje su polja zelena kao rijetko gdje, ovdje je voda čista kao suza, ovdje se peče najbolji soparnik, istinsko čudo od jela. Nastavlja se niz slikovitih sela sve do Kostanja i Podgrađa i mjesta gdje Cetina odustaje od istoka, radi široki luk i vraća se prema zapadu.



Iznad svega dominira golemi masiv Mosora, koji se poput diva raširio i obgrlio čitav vidokrug.



Kao što već rekoh, u kanjonu i neposredno iznad njega, oni moji "pozitivni luđaci", uzeli su pile i sjekire u ruke pa obnovili kilometre pješačkih staza. I ne samo obnovili već svakih nekoliko stotina metara postavili edukativne panoe s mnoštvom zanimljivih i korisnih podataka vezanih za biljni i životinjski svijet ovog područja. Jedna staza nosi naziv ovih dana sveprisutnog Leopolda Mandića (mada čisto sumnjam da je časni starina ikada tumarao ovim vrletima), a druga koja se nadovezuje na nju, njeguje uspomene na drevna Ilirska plemena ponikla na ovom tlu.



Stoga se toplo nadam da će mnogi oni koju su do sada povezivali kanjon Cetine samo s Radmanovim mlinicama slično onom ubogom Pavlovljevom psu i zločestom zvonu, pokrenuti zakržljale ekstremitete i odvojiti dupe od uobičajenih udupnih mjesta.
Leopoldinom ili Ilirinom - kamo god krenete - nećete pogriješiti.