Zorom se more podiglo toliko visoko da je preplavilo korniže rive i krenulo prema uskim uličicama usnulog grada a ja sam šljapkajući u mraku budno motrio pazeći da iz plime ne izroni Oktosaur, golema neman koja će s ljepljivim pipcima obuhvatiti čitav grad i odvući ga u tamne dubine.

No Oktosaur se ovoga puta očito pokolebao. Čak mi se u jednom trenutku učinilo da sam tamo iza punte Cumbrijana uočio njegovo Megaoko ali čim sam glasno povikao BUUU, jednostavno je iščezlo. Na Oko mislim, naravno. Točnije - Megaoko.



Čim je opasnost minula, iz uličica su počeli militi ljudi. Ljudi u crnom. Ljudi potkovani crnim cipelama, ljudi zabundani crnim jaknama, ljudi pod crnim kišobranima. Možda je to bilo zbog mraka, ali zaista su mi se svi činili crnima. Tek kad se počelo razdanjivati, spazio sam da nisu baš svi tako crni. Neki su samo bili tamno-sivi. Boja mišje dlake. Hau romantik!

Stao sam razmišljati, zašto se naši ljudi tako nemaštovito odijevaju, pogotovo kad je o bojama riječ. Dobro, znam da je zima, znam da su kiše, štropoti i bljuzge na svakom koraku, ali zaboga - čemu toliko tame na našim ulicama?
Sjećam se "onih godina" kad bi se netko vratio s dalekih putovanja iz egzotičnih zemalja, jedno od najčešćih pitanja bi glasilo - kako se ljudi tamo nose? Ah, neki se podnose, drugi odnose, a ovi ostali kako-tako.
Mladost je uvijek bila moderna a starčad ono - pusti me stat, daj mi nešto šta se ne šporkaje... Aha, možda je u tome kvaka - ljudi nose tamno da se ne vidi šporkica. Hau klever! A šporkica je šporkica makar bila dobro skrivena u crnoj ili pak mišjoj dlaci.

Zaista, kad god negdje odem, bez da išta znam o tom kraju, gradu ili zemlji, u oko mi upadnu tri stvari - kultura stanovanja, kultura ponašanja u prometu i kultura u međusobnoj komunikaciji. Istina, relativno često se dogodi da se kultura povuče u kut pred agresivnom antikulturom, ali na temelju ovih zapažanja uspijevam sastaviti mozaik dojmova koji će za svako mjesto biti jedinstven i neponovljiv.

Ipak, potaknut doživljenim, sve više uvodim i četvrtu kategoriju - gledam zidove. Zidovi su nevjerovatno dobar pokazatelj, usudio bih se reći da su zidovi zapravo ogledalo svakog društva. Načini na koji se podižu, načini na koji se ruše, jesu li živi ili su na umoru, jesu li monolitni ili porozni, i ono što je možda i najvažnije - što na tim zidovima piše?

Jer, nemojmo se lagati, zid na kojem ništa naškrabano nije i nije pravi zid, to je samo nakupina građevinskog materijala pored koje će prolaznik proći i ne osvrćući se.
I zapravo, u posljednje vrijeme sve me više brine stanje naših zidova. Hoću reći - onoga što je na njima napisano.
Imam osjećaj da sam zadnji duhoviti grafit vidio još tamo u prošlom mileniju. Istina, od tada su se mnoge stvari promijenile, danas su postali važniji zidovi na društvenim mrežama, lakše se ispišu, a bogme lakše i izbrišu.

A ovi rijetki "pravi" zidovi ma kojima nešto kao piše su najčešće tuga, čemer i jad. Zapravo ne mogu pojmiti tko su ti likovi u duksericama tipa made in Indonesia, koji će se pod okriljem mraka prišuljati zidu i naškrabati recimo "Mrzin Dinamo", ili "Karabatič četnik" ili pak najnovije što sam vidio - "Čop govno".
Ooooo, kakve li maštovitosti, kakve li pismenosti, kakvoga li duha!

Ipak i od gorega uvijek ima gore. Daleko najveći broj, uvjetno rečeno - grafita na našim zidovima otpada, i to doslovce otpada na jedno jedino slovo. Spala knjiga na jedno slovo. Toliko o načitanosti obožavatelja tog slova. Istina, valja priznati, to jedno jedino slovo često je stilizirano, kvaziumjetnički ukrašeno, ponekad s krilcima, ponekad bez njih, ponekad s križevima, ovakvim ili onakvim. I htjeli mi to priznati ili ne, ali grafiti na zidovima su zapravo lakmus - papir stanja u društvu. Nama nije potrebno da nam predsjednik jedan, drugi ili treći izlazi pred govornicu i satima blebleće o stanju nacije. Pogledajte zidove - oni će vam reći sve o sranju nacije. A zidovi današnje Hrvatske će jasno reći da smo U kurcu. Smežuranom, mlohavom, glupom, impotentnom kurcu.

Jer kako objasniti činjenicu da smo onoj drevnoj, pomalo paranoičnoj izreci "i zidovi imaju uši" uspjeli dati sasvim novi smisao. Naši zidovi su nepodnošljivo krcati ušima, tim nametnicima iz gnjida proizašlim, ušima koje mile, trčkaraju i glavinjaju bez smisla i razloga. A onima, kojima je to usrano, ušljivo U jedino što će ikad u životu uspjeti napisati, mogu samo poručiti - ili ste neUki, ili ste Udioti. Treće nema.