Tko od nas dječaraca, gutajući "Besu" velikog barbe Jože Horvata nije makar jednom poželio da će jednog dana kad odraste i on sam izgraditi brod pa krenuti na put oko svijeta.
Da, zaista, što nas spriječava u tom naumu? Svijet je još uvijek tu, brodovi također, možemo ih kupiti ako već ne izgraditi, možda je problem jedino u tome što mnogi od nas nikad ne odrastu.



Ovih dana mi je pod ruke (i pred oči) došla knjiga "Jedrilicom sam oko svijeta", Joshue Slocuma, američkog moreplovca koji je u svojim zrelim, da ne kažem poznim godinama, nakon tisuća preplovljenih milja u trgovačkoj mornarici i zavidne karijere pomorskog kapetana odlučio ispuniti mladenačke snove i na jedrilici zvanom "Spray" sam oploviti svijet.
Joshua Slocum bio je prvi koji se odvažio na takav pothvat i ono što je možda i važnije - prvi koji je uspio. Na svoje je putovanje kapetan Joshua Slocum krenuo iz Bostona, 24, travnja 1895. da bi u slijedeće tri godine triput prešao Atlantski ocean, dvaput savladao Magellanov prolaz, preplovio Pacifik i Indijski ocean, pristajao u lukama, upoznavao ljude i usput pisao brodski dnevnik koji je do današnjih dana ostao knjiga koja na neki način označava prapočelo čitavog jednog žanra.



Upravo u to vrijeme kad je Joshua plovio oko svijeta, u Ateni su se održale prve moderne Olimpijske igre. Hvala dragom Bogu, i one su se održale do današnjih dana, premda moram priznati svoju sumnju da su dva gesla modernog olimpizma "brže, više, snažnije" i "važno je sudjelovati", u stanovitoj opreci. Je li važnije sudjelovati, ili u tom sudjelovanju biti brži, viši i snažniji?

No, da se načas vratimo kapetanu Slocumu. Na svojem je putovanju susretao ljude koji su ga znali dočekati s priličnim dozom rezerve i pokušali ga uvjeriti da je lažac i probisvijet kad im govori da plovi "oko" svijeta. Za njih je pravilniji izraz bio plovi "po" svijetu, jer je svijet, a prisjetimo se - govorimo o kraju 19. stoljeća - ravna ploča.
Možda ne čudi da je na takav način razmišljanja nailazio kod neukih ljudi koji su živjeli na zabačenim i odbačenim otocima dalekih oceana pa su pritom formirali vlastito viđenje svijeta, ali je jednom dospio u prilično neugodnu situaciju kad se transvaalski predsjednik (u današnjoj Južnoafričkoj republici) gospodin Kruger, žestoko obrecnuo na svjetskog putnika tvrdeći to isto - zemlja je ravna ploča i nemoguće se vratiti na isto mjesto putujući stalno istim smjerom.

Dobro, kako vi kažete predsjedniče - pomirio se drznik Joshua zaključivši da se s rogatim ne isplati bosti.

Jesmo li u proteklih 120 godina napredovali? I jesmo i nismo. Istina, danas će rijetko tko inizistirati na tvrdnjama da je Zemlja manje-više ravna ploča, ali unatoč svom uzletu što ga je čovječanstvo napravilo, ne mogu se oteti dojmu da sa ovim svijetom nešto jednostavno nije u redu. Tirani nam drže lekcije o slobodi, lupeži o pravdi, a pohlepni o skromnosti.
Kakav smo to svijet izgradili u kojemu je zakon jačega još uvijek iznad svih ostalih zakona? O da, demokracija svakako, ljudska prava, sloboda, jednakost, bla bla, bla, sve dok nas najveći medo iz šume ne zamlati svojom šapom.

Kakav je to svijet u kojemu obrazovanje postaje roba na tržištu? Dođeš, platiš koliko treba, i nakon toga kao nešto jesi?

Kako to da se čak i pored toliko diploma, svjedodžbi i certifikata, ne možemo izvući iz živog blata gluposti,zavisti, podmetanja, sebičnosti, nepomaganja?

Čak ni ta putovanja oko svijeta nisu kao što su nekad bila. Danas nam upravo ono "brže, više, jače" diktira način života pa tako i u toj jurnjavi oko svijeta, moderne jedrilice od karbonskih vlakana i silnim čudima tehnologija žele obarati rekorde, nije više važno putovanje, nego tko će prije...
Pa se onda spuštaju južno od Rta dobre nade i Horna, u područja "urlajućih četrdesetih" i još niže da bi se na koncu putovanje oko svijeta svelo na kruženje oko Antarktika. Pretpostavljam da će se u skoroj budućnosti putovati oko zemaljske kugle tako da dođemo do sjevernog ili južnog pola, zabodemo štap, napravimo krug oko njega i kažemo - obišli smo svijet.

Razgovarao sam jučer s jednim prijateljem, divnim čovjekom koji je Učitelj, ne po zvanju nego po svom životnom poslanju. Volim s njime razmjenjivati mudre, pa i one manje mudre misli. No, ponekad se i on sam pokoleba i kaže - lako je mudrost domisliti, još je lakše napisati na papir. Živjeti mudrost - e to je već malo teže.