Svojedobno sam primio pozivnicu da se priključim grupi "Svi mi koji želimo čuvati ovce na Velebitu". Kako mi i na sami spomen velebne Plan'ne srce hitro poskoči, sedmo rebro iskoči, a pleksus zaigra kazačok, mahinalno sam kliknuo "prihvaćam", razmišljajući kako je baš štosno priključiti se grupi romantičnog naziva "Svi mi koji želimo čuvati snove na Velebitu." Grupa kao i svaka virtualna grupa nije usjela nadživjeti ni vinsku mušicu, ali kako su se i u kojem trenutku, ovce pretvorile u snove, ni do danas mi nije postalo jasno.

Uglavnom, proteklih sam mjeseci opetovano uputio niz nježnih i brižljivo sročenih poruka guzonjama iz HAC-a koji su u razdoblju od 1.11 do 30. 4 odlučili zatvoriti sva odmorišta na Dalmatini, osim naravno onih na kojima se nalaze kolibe drumskih razbojnika, hoću reći - benzinske postaje. Ajde de, mogu prihvatiti da je u zimskim mjesecima promet na auto cesti nalik onome na dionici Mitlo-Rastovac, ali brate mili kakva je to zemlja prosperiteta u kojoj se izvan glavne sezone i odmorišta odmaraju? Proljeće prolijeće pored nas, a oni još spavaju zimski san!?



Nisam navikao putovati na zum-zum način, Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba i te fore, peta brzina mi nije osobito moćna, ali mi se često, pogotovo dok prolazim kroz Liku, probudi želja da zastanem na par minuta, izađem iz auta i jednostavno - dišem. S jedne strane zbog blagotovornog učinka ličkog zraka (trebalo bi ga pakirati u kantice i prodavati diljem svijeta), a s druge zbog pogleda na Velebit. On i ja jednostavno MORAMO razmijeniti dvije-tri riječi.

Silno bi se naljutio na mene da samo tako prođem bez pozdrava. A ni meni ne bi bilo svejedno. I tako svakog puta razgovaramo na jeziku nepoznatom, jeziku koji nema ni glasova ni riječi, jeziku bez padeža, superlativa, imenica i zamjenica, jeziku kojeg iz nekog čudnog razloga zaboravljam govoriti pa čak i razumjeti čim preskočim rijeku Zrmanju.

Srećom, naš posljednji razgovor sam uspio zapamtiti od prve do posljednje riječi, i eto nije prošlo ni pet dana od rastanka, a ja mu se opet vraćam kao pokajnik. Ovog puta ne želim ostati u podnožju, osjećam da moram gore, moram visoko, i još malo više. Željan sam onog osjećaja kad leđa škripuckaju, kosti pucketaju, a bol poput hobotnice stiska mišiće. Ma to čak i nije obična bol, dijagnoza je posve drugačije prirode - velebitoza.

Prvi veliki uspjeh mi je bio kad sam nagovorio Damira da pođe sa mnom. Premda nisam naročito sklon razgovorima tipa "sjedi sine da ti tata objasni neke stvari", osjetio sam da je došao pravi trenutak da nas dvojica baš onako muški porazgovaramo. U povjerenju. Bilo mi je neizmjerno drago kad je pristao od prve. Znao sam da će se sve ostalo posložiti na najbolji način.



Možda se zbog toga i nisam pretjerano zabrinuo kad nas je Planina dočekala zaogrnuta plaštem od crnih oblaka. Dok mi dođemo gore...



A to "gore" do kuda smo željeli doći, posebno je mjesto koje nije ucrtano ni označeno na kartama, barem ne pod tim imenom. Vilinska vrata.
Kažu da vile prolaze kroz Vilinska vrata kad idu na zborovanje, na Dušicama se sastaju a na Vilenskom kuku raspojasano plešu. Vile mogu biti dobre, ali i zločeste, a njihovo raspoloženje ponajviše ovisi o nama samima. Kakvi smo mi prema njima, takve će i one biti prema nama. Zvuči poznato odnekud...



Prevedeno na "normalni" jezik, Vilinska vrata nalaze se između Svetog brda i Babinog vrha, drugog i trećeg najvišeg vrha Velebita. Istina, i onaj najviši, Vaganski ima svoj Babin vrh, ali on se nalazi par kilometara sjevernije. NIšta neobično, ako ljudi imaju dvije babe, zašto i Velebit ne bi imao dva Babina vrha?



Vilinska vrata posebnog su izgleda, nemaju ni štok, a nekmoli kolu, to su vrata bez kvake i ključanice, ali ipak imaju ključ.



Ključ Vilenskih vrata nalazi se na vrhu Svetog brda, mitskog Svitoroga, i mog osobnog Olimpa, ispod kamena na kojem je uklesano deset Božjih zapovijedi.
Mada se ne volim prepuštati mistifikaciji i glorificiranju, siguran sam da na tom vrhu, Svetome brdu, nečega "ima". Nečega nedokučivog, teško objašnjivog, nečega zapisanog u tom vjetru koji dvadeset i četiri sata na dana tutnji prostranstvima na kojima osim trave i ponekog grmička ništa ne može opstati.



Međutim, tog osjećaja niste svjesni sve dok ne savladate oštru uzbrdicu koja vodi od Vlaškograda prema "stadionu". Nisam siguran da itko osim mene taj predio naziva ovim imenom, ali čim sam ga prvi put ugledao, znao sam da je to - to. Stadion na kojem mitska bića igraju svoje utakmice, po pravilima samo njima znanim, a ponekad i izvan svakog smisla.



No, kako već rekoh, do ključa nije bilo jednostavno doći. Trebalo je bogu Svarogu doći pred lice i reći - mi smo tu. A on se mrštio, ljutio, skrivao od nas kao da smo došli neku veliku tajnu oteti. Šibao nas je burom, zasipao snijegom, gađao ledenim iglicama, ali vidjevši koliko smo uporni, na kraju je i on popustio.





Tko zna zašto neke stvari u životu radimo, a neke ne, i koliko je sve stvar naše volje, a koliko se moramo snalaziti u okolnostima u kojima se nađemo. Naravno da se ne moram satima penjati po Velebitu, teško disati i očajnički spriječavati srce da ne iskoči van. Konačno, nije ni to osvajanje vrha najvažnija stvar na svijetu, ali proživjeti barem nekoliko sati u okruženju u kojem se isprepliću java i san, prolaznost i vječnost, čovjek i čovjek, je izuzetno dragocjeno. To nije bijeg od svakodnevice, to je povratak sebi.

Stoga nije ni čudno da mjesecima pa i godinama kasnije pamtiš svaki svoj korak, proživljavaš opet i ponovno trenutke koje si pohranio ne samo u sjećanju, već i u svakoj stanici svoga tijela. I već kao po nekom starom dobrom pravilu, znaš da će te nakon silaska u dolinu sačekati predivni konji s Libinja i premda ti neće otvoreno dati do znanja da si nešto posebno bitan u svom tom okruženju, u njihovim krupnim i tamnim očima prepoznat ćeš sve ono zbog čega ćeš se uvijek i iznova vraćati.