Samo neka ovo prođe

20.09.2013.

Koliko puta uhvatim sebe, ponajčešće u noćima punog mjeseca, da se prevrćući čas na jedan, čas na drugi bok (na leđima ne mogu zaspat da me jebeš op.p.) zapetljavam u svojevrstan sudski proces u predmetu "ja protiv mene".
Obično to počne tako da tužitelj, u ovom slučaju "ja" baca drvlje i kamenje na optuženika "mene" i prekorava ga u stilu, zašto nisi riješio ovo, zašto nisi riješio ono?
A onda se kod tog sirotog "mene" javi grižnja savjesti pa se počne opravdavati najprije vrućinom i turističkom sezonom (kakve li taj veze ima s turističkom sezonom majketi tz tz tz) potom gužvom na poslu, glavoboljom, grloboljom, prstoboljom, bogme mora se priznati, s vremenom je postao ekspert za izmotavanje i pronalaženje izlika zašto se nešto - ne može. Barem u ovom trenutku. Ali..

Imam to u planu, svakako.
Pa kad ćeš?
Evo sad ću.
Kad sad?
Čim ovo prođe.
Čim prođe - što?

I onda odjednom shvatim da to "samo neka ovo prođe", ponavljam čitav svoj život kao mantru, izgovaram nesvjesno razmišljajući na način kako se upravo sada nalazim u nekoj teškoj gabuli i da eto, čim se iskobeljam iz ove situacije, za mene dolaze bolji dani. Sigurno dolaze bolji dani. Eto ih pred vratima. Samo što nisu.

Ne znam o čemu sam razmišljao kad sam navršio svoju prvu godinu života, pretpostavljam nešto u stilu - evo čim prohodam, sve će mi biti lakše i nadohvat ruke. Ala gušta!
Ubrzo zaista prohodaš ali se suočiš i sa istinom da te preteške pelene i posrana guzica beskrajno iritiraju dok se vrteljaš tamo-amo pa se nadaš kako će sve teškoće nestati čim se naučiš sjediti na WC školjki. O da, to je zaista napredak.

Onda te spiče u nekakav vrtić pa godinama kasnije bezvoljno ideš u školu kao na prisilni rad, sanjajući dan kad ćeš konačno položiti maturu, osloboditi se školskih i domaćih radova, iznenadnih ispitivanja i kontrolnih za koje nikad nisi bio spreman. Eto, samo da dobijem tu svjedodžbu, i sve će biti bolje.
I stvarno, skockaš nekako tu maturu, položiš prijemni i umjesto najbezbrižnijeg ljeta u životu, uruče ti poziv za vojsku.



Četiristo dvadeset i devet dana zaredom ne misliš ni o čemu već samo križaš datume na kalendaru, i to ne samo jednom, skupljaš i velike i male ko sličice nogometaša pa ritualno ponavljaš taj pokret misleći da što ih više križaš, brže će ti vrijeme proletjeti. Kako da ne, kazaljke na satu svih četiristodvadeset i devet dana stoje sljepljene ko tupe Duška Lokina, okreću se sporo, bezvoljno i zapravo - nikako.
Ali, samo neka ovo prođe, i sve će biti dobro.

Zatim počneš studirati i nešto raditi usput tek toliko da ti zašuška poneka kinta u džepu, izbjegavaš starce i njihova pitanja u stilu "oće li to" i zanimljivo - najblentavije se osjećaš nedjeljom popodne. Svi tvoji prijatelji nekud odu, ili na izlet ili na utakmicu, a ti zadubljen u knjige pokušavaš spremati ispit naivno se nadajući - samo neka ovo prođe pa ću konačno doć do svoga dinara. Sve ću moć!
I zaista, jednog lijepog dana dođeš i do te tako željene diplome, ali džaba - nema više dinara! Ma što dinara, nema više ni države koja ih je proizvodila i to udarnički, u tri smjene.

Dođe rat. Opet te pošalju u vojsku. Kad god završiš neku školu, pošalju te u vojsku. I boga moliš - samo neka ovo prođe pa da svi zajedno živimo ko ljudi.
Falabogu, prođe i rat, ali dođe neimaština. Ma jebeš neimaštinu, važno se negdi zaposlit, odradit pripravnički i kad to prođe, e kad to prođe - bit će svega!
I bi svega. Kako onda, tako i danas. Padaš i ustaješ. Boriš se. Pokušavaš izgraditi svoj svijet onako kako si ga nekad zamišljao, snatriš bolje dane i začudo, nakon puno truda sve se počinje ostvarivati, ali nekako sramežljivo i uvijek, baš uvijek drugačije od onog kako si sanjao da će biti.



Ipak se nadaš. I ne odustaješ. Makar te uvijek nešto zajebava. Kriza, recesija, kredit, bolest. Samo neka ovo prođe. O da, ovo ponekad i prođe i odmah se drugo navali, ali ono nikako da dođe.
Na koncu shvatiš da živiš život na odgodu. Život s odgođenom budućnošću. Možda počneš živjeti tek kad umreš. Tko zna...
Ali, zašto se uopće mučiti? Pomiri se s time - bolja budućnost ne postoji. To je opsjena. Čak ni prošlost ne postoji.

Postoji samo ovaj trenutak, sadašnji, jedan, jedinstveni i neponovljivi.
I on je savršen.
Samo takav.



<< Arhiva >>