Možda nisam najkompetentnija osoba na svijetu za pričati o ovim temama, ali ne mogu se oteti dojmu da se iz godine u godinu sve manje priča o smislu Božića kao blagdana svjetla, nade, mira i ljubavi (nepotrebno precrtati), a da u prvi plan izbijaju teme u stilu ko će šta pojist, ko će šta popit. Okej, ove godine nas je spasio zdravstveni odgoj točnije njegov kurikulum, a to prevedeno na jezik razumljiv običnom građaninu znači otprilike da uvijek nastradaju pijevci koji prvi zakukuriču.

No, bez obzira na pijetlove koji rano kukuriču, a bogme i orlove koji rano lete, moram vam se pohvaliti kako sam neke od obrazovnih cjelina zdravstvenog odgoja počeo primjenjivati u praksi i prije no što će biti preglasane. Ma neeee, zaboravite tlapnje o krastavcima i kondomima, moj način primjene zdravstvenog odgoja umnogome je jednostavniji. Vezan je za dupe. Preciznije rečeno - podizanje dupeta.
Ove sam godine naime odlučio da u danima blagdana moj probavni sustav ni u ludilu neće glumiti reciklažno dvorište, i da onog dana kad Melkior, Gašpar i profesor Baltazar ispostave račun neću očajavati zbog još jedne rupe na gaćama. Dobro, ne baš na gaćama, ali tu negdje.

Dakle, što mi je činiti? U brdo! U brdo! I to svakodnevno, odmah nakon doručka. Od do-ručka pa sve do ručka, uzbrdoliti i nizbrdoliti najmanje osam kilometara. A danas, poseban specijalitet. Umjesto žlice, pošade i peruna - Perun! Ne brinite, nisam počeo buncati zbog debulece. Perun je zapadni dio Poljičke planine, stjenovitog masiva koji se protegao između ušča dviju rijeka - Žrnovnice i Cetine. S juga ga oplakuje more, a sa sjevera čuva moćni zaštitinik Mons Aureus olitiga - Mosor. Premda se Poljička planina ne može pohvaliti spektakularnom visinom svojih vrhova, koji sa svojih pet stotina metara nad morem jedva jedvice dohvaćaju dovoljan broj bodova za upis u društvo planina, uzevši u obzir da većina pohoda počinje s kote nula-nula-nula, usponi i nisu tako bezvezni kako se u prvi mah čine.



Posljednjih godinu-dvije, vrijedni su markacisti obilježili nekoliko novih planinarskih staza, zapravo, obnovili puteve kojima su se još od davnina kretali težaci, pastiri ali i putnici- namjernici.



Specifičnost uspona na Perun je u tome, što odmah na početku morate proći kroz džunglu. I to ponajprije betonsku, mahom od predivnih trokatnica, a potom i borovu. Na ovu betonsku se i nemam volje osvrtati, a džungla borova nastala je nakon posljednjeg požara koji je prohujao ovim padinama. Sva živa bića brane se kako znaju i umiju pa tako i borovi. Plamen rastvara šiške, iz kojih sjeme pada po zemlji i ukoliko nakon požara naiđu dvije-tri kiše - eto ti kroz neko vrijeme malih borića ko u priči.

Srećom, iznad dviju prašuma nalazi se i konačno jedna "normalna" šuma, i to kao podsjetnik na biljku koja je ne tako davno dominirala jadranskim planinama, a to je gle čuda - hrast!
Danas ćemo hrastove pronalaziti tek u tragovima, ali mora se priznati da prekrasno izgledaju, pogotovo kad im se u ovo doba godine lišće oboji crvenkastim nijansama. Nema ni u L'Oreala bolje!



Premda stjenovite litice koje se izdišu okomito i po sedamdesetak metara ponekad izgledaju zastrašujuće, uvijek se između njih može pronaći poneki prolaz koji će nam pokazati put do najviših predjela.



Crkvica svetog Jure na Perunu, naš je prvi današnji ostvareni cilj.



Na mnogim uzvisinama Poljičke planine još su i danas vidljivi ostaci utvrda i obrednih gomila čiji nastanak seže duboko u prapovijest. I kasniji stanovnici ovih predjela, bili su svjesni značenja tih svetih mjesta tako da se danas na njima isprepliću tragovi drevnih Ilira, starih Slavena, kao i samih začetaka kršćanstva na ovim prostorima. Tako je na neki način simbolično što se na mjestu staroslavenskog "gromovnika" Peruna danas nalaze crkvice posvećene kršćanskim svecima osobito svetom Jurju. Osim ove na Perunu, na obodu iste planine nalazimo još jednu, otprilike tri i po kilometara prema jugoistoku, iznad Gornje Podstrane.
Tako smo od Jure do Jure koračali u laganom ritmu. Dok je hladnjikavi vjetar s mora bridio po obrazima, a nebo se rogušilo kao da je glavom i bradom član žirija Masterchefa, potajno smo se nadali dobroj volji moćnog Peruna. Mislim, znamo mi da je on dobar kopljanik, ali eto, ako se možemo nekako dogovoriti, zašto ne?

Pomoć s visina oduvijek je bila dobrodošla, a mi se danas nismo mogli požaliti na nju. Između Jure Perunskog i Jure na Vršini, simbolično se smjestio - Križ, najviša točka ovog dijela planine na kojeg smo slučajno ili ne zakoračili točno u podne.



Neobično lijepo je bilo slušati crkvena zvona, i ona mosorska i ona primorska u isti tren. Zvukovi su naime, odlični planinari. Penju se bez ikakvih problema. Istina, ponekad ljosnu čelom u strme litice pa se odbijaju na sve strane, ali znaju oni dobro kako prevladati takve tričarije.

Uglavnom, kod drugog Jure smo se pozdravili s našim nebeskim zaštitnicima, zahvalili na ugodnom društvu i poželjeli skori ponovni susret.



Serpentinama smo se spustili do Gornje Podstrane. Izbjegavajući lavež nervoznih pasa koji se nisu mogli čudom načuditi kakvi li se to čudni svatovi spuštaju s planine u vrijeme božićnog ručka, pravili smo se kao da ne osjećamo zamamne mirise pečenih krumpira koji su dopirali iz svake druge kuće. Do naših zasluženih pečenih kumpira, još smo se morali na'odati. Al' kad smo ih se konačno dočepali, sljubili su se našim Perunima kao da su stvoreni jedni za druge.