Jučer u ranim jutarnjim satima, u selu Brlogu Gornjem nedaleko od Slunja, pod još nerazjašnjenim okolnostima, lakše je ozlijeđen Zvonko K. (49) iz Delnica. Po, za sada neprovjerenim informacijama, do nesreće je došlo usljed nespretnog rukovanja motornom pilom, pri čemu je Zvonko K. dobio više ogrebotina i hematoma po nadlakticama i koljenima.
Glasnogovornica policijske uprave Brdsko-planinske Mirjana Bonkulović bila je kao i obično, škrta na riječima, tek napomenuvši kako su izvidi u tijeku i da će javnost biti pravodobno upoznata s rezultatima kriminalističke obrade.

A priča je počela prije otprilike petnaestak dana kad se na ekranu Zvonkove Nokie uz karakterističan zvuk param-parampam-para,pam-pam, pojavilo ime Ante Kujundžića, načelnika općine Podbablje u Imotskoj krajini.
Zvonko K, zaposlenik Drvnog kombinata u stečaju nije dvojio ni sekunde, ponadavši se dobroj prilici za krpanje vazdatankog kućnog budžeta.

Alo, Ante je!
Da, izvolite - hinio je uljudnost šumar Zvonko
Oćemo šta pazarit ove godine?
Pa... ako se dogovorimo.
Al nemoj da zajebeš ka lani!
Lani su bile posebne okolnosti.
E pa nemoj da sad ispadnu još posebnije
Čujte, gospodine Kujundžić, ja ću napraviti sve što mogu, ali vremena su teška, novi su propisi na snazi, a morate znati da sve i to košta.
Ma neka košta šta košta, samo oću zgazit onu lokvičićku bandu, neće mi se oni šepurit ovdan.

Nadmetanje između Podbablja i Lokvičića, dvije susjedne općine u Dalmatinskoj zagori, počelo je iz sasvim nevinih pobuda. Iskreno rečeno, ove dvije općine se nemaju bogzna čime pohvaliti, pogotovo ne velikim projektima, životnim standardom ili brojem novootvorenih radnih mjesta, ali tijekom godina nakon Domovinskog rata postala je stvar prestiža, tko će imati ljepše i više božićno drvce pred zgradom općine. Jedno vrijeme su se u to, nikad proglašeno natjecanje uključivale i ostale općine Imotske krajine, ali su s vremenom odustale, jer su Podbabljani i Lokvičićani postali klasa za sebe. Mada nitko sa sigurnošću nije mogao tvrditi kako im to uspjeva, ključ uspjeha bio je u džepu samo jednog čovjeka - Zvonka K. iz Delnica, čovjeka sa tridesetgodišnjim šumarskim iskustvom. Zvonko K je doslovce znao svako stablo jele smreke ili bora u goranskim šumama i godinama je vješto licitirao s božićnim drvcima, znalački upučujući najljepša stabla čas u jednu, čas u drugu općinu. Međutim,stvari su se značajno promijenile prije dvije godine kad je za zapovjednika vojnog poligona Slunj imenovan satnik Medvidović, inače lokvičićke gore list.
Tim su činom Lokvičići posredno dobili čak 240 kilometara kvadratnih teritorija, polja, dolina, gora i šuma prepunih potencijalnih božićnih drvaca - kapitalaca, a ujedno su se lišili usluga Zvonka K, jer su dobili svog čovjeka na pravom mjestu.

Naravno da sječa stoljetnih stabala u okviru vojnog poligona nije dopuštena, ali nekim čudom, dvadesetmetarska stabla jela i smreka, obično bi u predblagdansko vrijema stradavala kao kolateralna žrtva, bojevih gađanja. Preciznim udarima minobacača od 120 mm napravio bi se krater oko takvih stabala, tako da je naposljetku bio dovoljan samo jedan "nesmotren" udar maljutkom u korijenski sustav da se stablo prevrne. Nesretnog četinara potom bi oklopnim transporterom prenijeli do zgrade zapovjedništva gdje bi ga već isto popodne otpremili prema Lokvičićima.
Zvonko K. bio je svjestan činjenice da će i ove godine, kao i prethodne dvije, satnik Medvidović, odabrati najveće stablo za božićno drvce i da ako želi dobiti primjerenu nagradu od Kujundžića, načelnika opčine Podbablje, mora otići u samo srce neprijatelja i preduhitriti njegove namjere.
Tako je sa iskaznicom hrvatskom šumarskog društva tri dana tumarao vojnim poligonom dok nije ugledao prekrasnu smreku visoku čak 23 metra. Ova i nijedna druga - pomislio je Zvonko K. već krenuvši prema uredu zapovjednika poligona i u glavi smišljajući najuvjerljiviju priču, znajući kako ne može tek tako neopazice izvući ogromno drvo iz prostora poligona.
Popivši domaću orahovicu u Medvidovićevu uredu, smireno je objasnio zapovjedniku kako on, kao ovlašteni šumar mora nadzirati rast i razvoj svih šumskih površina pa tako i onih pod ingerencijom Ministarstva obrane.



Kazao je također, da će morati ponijeti jedan uzorak kako bi mjerenjima dobio značajne podatke o stanju drvne mase, kao i otkloniti sumnje o eventualnom uticaju kiselih kiša.
A dobro - uzvratio je satnik Medvidović - a šta vama u stvari triba?
Pa ništa posebno,slučajnim odabirom sam označio jedno drvo koje će zadovoljiti sve zahtjeve struke.
A jeli - a mogu li ja vidit to stablo?
Ma ne trebate, to ću ja obaviti brzo, tu sam s kamionskom dizalicom, sve ću srediti u sat-dva.
Neka neka, samo vi radite vaš posa', a ja ću s vama da vam budem na usluzi.
Zvonko K. nije s pretjeranom adošću dočekao prijedlog satnika Medvidovića, ali nije mu bilo druge nego poći zajedno s njim do označenog stabla.
Čim je satnik Medvidović shvatio kakvu je smreku Zvonko K. odabrao za stručna mjerenja, pao mu je mrak na oči.
Iruda ti, e neš ovu, da si još sto puta toliki.
Ali!
Nema tu nikavog ali, moš odabrat bilo koju drugu, ali ovu neš!
Ali pogledajte kako su je nagrizle.
Gospodine šumaru, morat ću vas zamolit da trenutno napustite ovo područje, nećemo se pogađat ka na pazaru. Jesam vam lipo predložija da morete uzet neku drugu, a vi navalili ki mutav na telefon. E sad nećete dobit niti jednu.



Suočen s oružanom silom, Zvonko K. morao se povući na pričuvni položaj. Znao je on da će već naći načina kako izvući divovsku smreku iz šume, imao je on sve te puteve u malom prstu. Pod okriljem noći prikrast će se s druge strane, prepiliti stablo i već do jutra ispostavit račun od najmanje deset tisuća eura načelniku općine Podbablje, sve direktno na ruke i izvan sustava PDV-a.
Tako je i bilo, sačekavši povečerje, krenuo je Zvonko K. u drugi pokušaj, uostalom, još se taj Medvidović ni rodio nije kad je on sa svojim stricem i djedom, u to vrijeme najboljim drvosječama Like i Gorskog kotara, krstario ovim šumama.

No, nije ni Medvidović bio tako blesav. Ostavio je dvojicu vojnika tu noć na straži, gurnuo im termovizijske dalekozore u ruke i zapovijedio da ga osobno upozore na bilo kakvu sumnjivu aktivnost.
Pet minuta nakon deset sati, desetnik Polovanec, jedan od stražara, primjetio je neuobičajeno kretanje nepoznate osobe na području poligona te promptno obavijestio svog zapovjednika.
- Gospodine satniče, sumnjiva aktivnost u rejonu D, jedna osoba, čini se kao da ima motornu pilu u ruci.
Pucaj!
Molim?
Pucaj!
Kud da pucam, ubit ću čovjeka?
Ma ne pucaj u njega, stresi rafal u zrak, neka se samo usere u gaće!
Za to vrijeme, Zvonko K. već je bio uključio motornu pilu i počeo sjeći božićno drvce, tako da nije ni primjetio da netko puca na njega. Tek kad su s krošanja stabala po njemu počeli padati neuobičajeni veliki komada granja, na trenutak je zastao.

Shvativši da se iznad njegove usijane glave odvija pravi vatromet, bacio se u prvi jarak koliko je dug i širok a motorna pila je ostala na mjestu zločina izdajnički kloparajući br-br-br i vrteći se u krug.
Desetnik Polovanec i ročnik Rogulj, našli su Zvonka desetak minuta kasnije sklupčanog i promrzlog u nekoj grabi. Ubrzo se pojavio i satnik Medvidović.
A šta je šumarko, men' se čini da si ti nešto zaluta?- podbočivši se rukama posprdno će Zvonku.
Zvonku nije bilo do priče
Vako ćemo se dogovorit, pljucne Medvidović sa strane – mi ćemo zaboravit da smo te zatekli u devastaciji šume a tii'š sad ove sekunde lipo zaboravit da je bilo ko puca na tebe, jel jasno?
Jjjasno – promucao je Zvonko
Al ako te još jednom vidim odovuda, neće te ni Bog spasit…

Već se bilo dobro razdanilo dok se, Zvonko K. uspio nekako dogegati do svog kamiona kojeg je ostavio na proširenju šumskog puta. Sav blatnjav i obliven hladnim znojem, nikako nije mogao pronaći ključeve službenog vozila Drvnog kombinata. Ispipao je sam sebe nekoliko puta, zaronio rukama u sve džepove hlača i maskirnog prsluka, ali zaludu, ključeva niotkud. Nije mu preostalo ništa drugo nego propješačiti kilometar-dva do obližnjeg sela i potražiti pomoć. Kad se sav raščupan i prljav pa još s motornom pilom u rukama pojavio na vratima gostionice „Mrzljak“, svi prisutni su zanijemili od straha, a trenutak kasnije i razbježali. Samo je konobarica zadržala pribranost i diskretno pozvala 112 šaputajući u slušalicu - alooo, pošaljite nekoga, u gostijoni mi je neki sumnjivi tip s motornom pilom, nije agresivan ali samo naglas ponavlja – jebožićno drvce, jebožićno drvce…