Težaci staroga kova koji su imali baštinu u trogirskom Malom polju, znali bi se ponekad uzgrintat i žustro predlagat da Vlašku i Svetoga Iliju "triba sravnat sa zemljom, jer bi tako sunce kasnije zašlo i mogli bi barenko uru vrimena duže radit u polju".
Hm, tko zna ima li to kakve veze s njihovim proročanstvima, ali Iliju su zaista gotovo čitavog izili kamenolomi, samo se Vlaška eto još pokorila nije.
Danas se pravi težaci mogu izbrojati na prste dabrove šape, zelena polja još samo tu i tamo proviruju iz betonske pustinje poput egzotičnih oaza, ožive tek u danima kolektivnog hodočašća kraljici Maslini.

I da, kad god se sa zapada zarumeni nebo i najavi kraj još jednog dana, sjetim se tog mega projekta ravnanja brda, ali što nam je tu nam je. Vremena je uvijek malo. Nakon oštrih zima, masline uvijek bogovski rađaju.



Ipak, ima nešto magično u tom trenutku prije nego što će potpuno zavladati noć. Neka mistična tišina prekrije maslinike, jedino se ptice iz žbunja toliko razgoropade da se od njihovog živkanja gotovo ništa drugo ni ne čuje.
Dok studen već polako štipka za obraze, a tama se penje do najviših grana, kupimo grabljice, kosirice, šegace, siće, vriće i sto drugih čuda, vraćamo se doma, ulazimo u konobu i puni neskrivenog ponosa kažemo sebi - evo smo i danas ubrali brat-bratu devedeset kila!



Ma dobro, obično bude i više, ali zbog nekog poslovičnog opreza uvijek zaokružimo manje.
Nešto kasnije, uz toplu večeru i obavezno nešto jušno, prebiru se utisci uz neizbježne priče o poznatima i manje poznatima. Dok slatki umor prožima naša tijela, prepuštamo se zadovoljstvu zbog još jednog magičnog "maslinskog" dana.