Kad provedeš nekoliko dana na putu, onda neizbježno moraš svako toliko i toliko, bez greške otići na ono mjesto do kojeg i carevi idu pješke. Dobro, nismo svi isti, poneki od nas će bez sustezanja stati pored ceste, pronaći adekvatan grm i svečano obilježiti svoj teritorij ne hajući za gruntovnicu i vlasnički list. Prije nekoliko godina čak je bilo imenovano nekakvo povjerenstvo u okviru Ministarstva turizma koje je špartalo Hrvatskom i zavirivalo u zahode.

Budući da su izvještaji o radu klozet-povjerenstva u posljednje vrijeme iščezli iz medijskog prostora, za pretpostaviti je da se situacija stubokom popravila.

Nije to više kao u doba kad je John Wayne jahao pustinjom, parkirao konja pred neki saloon, naslonio se na šank i zapitao brkatog bartendera - imate li predsjednički WC?

Nou, mister Wajne, nemamo predsjednički, ali imamo ovaj obični.

Ah ništa onda, odmahnuo je rukom John i odjahao u nepoznatom pravcu.

Obišao je tako siroti John Wayne još nekoliko pustinjskih ugostiteljskih objekata, usput zgnječio čegrtušu, propucao nekoliko protuha i najmanje dvaput spasio čovječanstvo, ali džaba, u niti jednom lokalu nisu imali predsjedničke već samo obične WeCe-je. S obzirom da je svaki mjehur ograničenog kapaciteta, pa makar bio i od Johna Waynea, najboljem kauboju divljeg zapada nije prostalo ništa drugo nego se odvažiti ući u obični WC.

Nije prošlo ni pola minuta, a John Wayne izlazi sav ispišan iz WC-a, psuje i prostači.

Što se dogodilo mister Wayne? - upita ga konobar sav unezvjeren.

Svaki put isto, kad god uđem u neki WC, ostali kauboji me prepoznaju, naglo se okrenu prema meni i kažu - gle, John Wayne!

Nisam siguran je li John Wayne ikada bio na Plitvicama, ali sam uvjeren da ne bi puno bolje prošao ni u pišaoni kod parkirališta. Tamo vas naime dočeka streljački vod čučavaca. Okej, s čučavcima bi moglo biti problematično recimo u Čučerju, ali na Plitvicama imaju masu slapova koji sve to isperu dok si rekao zejtin.

Problem nastaje u trenutku kad zakopčaš patent i poželiš izaći s tog posvećenog mjesta. Vrata konduta se naime otvaraju prema unutra, ali su pri tom toliko široka da te stjeraju u kut, praktički moraš levitirati iznad čučavca ako ih želiš zaobići.

Ukoliko uspiješ održati visoku razinu koncentracije i noga ti se ne zaglavi u onoj rupetini, možeš biti sretan, udahnuti svježi zrak i reći živote, dobar ti dan!