Rižot na sjeveru

11.10.2012.

Moj dobri dida Šime, zajebant prve klase, el grande maeštro de bronzini, virtouz rižota i pižolota, pravi Dalmatinac od šlape do kape, često bi za obiteljskih okupljanja teatralno ustao i svečano objavio - znate li dico da ja nikad nisam bija u Dubrovniku?

Znaaaaaamo - odgovorilo bi u jedan glas okupljeno mnoštvo, da bi samo trenutak kasnije u općem žamoru lako prešlo na druge teme. A imao je dida Šime dva sina, dvije kćeri, dvije neviste, dva zeta i bataljon unučadi i svi su oni nešto vozikali, ma se isto nikad nitko nije sjetio mašiti za ključeve i reći - evo sutra, čim svane, partijemo put Dubrovnika. Neka dida napokon vidi Minčetu, Stradun i Orlanda!
Trebalo je samo prepoznati finu retoriku i didinu rečenicu prevesti u pravom značenju. Ali ne, svi su se pravili blesavi i premda su dobro kužili verbalnu igru, odgađali su taj famozni Dubrovnik za neke bolje dane. Koji nikad nisu došli. Godinama kasnije, i sam sebe hvatam u sličnim rečenicama. Nama je u stvari ispod časti nekoga zamoliti i to ne samo za krupne stvari nego i za naobičnije sitnice. Molim te - uh kako je to teško izgovorit. Olala, pa nećemo se sad spuštat šoto, e nu, moramo držat andu!

Srećom, moji randevui s Dubrovnikom su bili česti i strasni, ali recimo - nikad nisam bio u Varaždinu. Općenito, mi rmpalije s juga, relativno se lako dogegamo do Zagreba, ali dalje na sjever ili na istok - mmmm, to nam ide već malo teže.

Stoga smo ovoga puta odlučili svjesno zanemariti metropolitanske obaveze i već u rano nedjeljno jutro zaprašiti preko Zaprešića pa uz bok Zaboku pozdraviti Sveti Križ Začretje. Naravno da to nije najbliži put prema Varaždinu, ali nismo ni nekakvi bezveznjaci, lukavo smo u plan puta ubacili i posjet ljupkim neandrtalcima iz Krapine.



Premda smo i ranije znali dolaziti u Hušnjakovo, novi MUZEJ KRAPINSKIH NEANDERTALACA bio je ješka kojoj nismo mogli tako lako odoljeti. Svašta smo dobroga do sada čuli o tom muzeju, ali jedno je čula rekla kazala, a sasvim drugo doživjeti priču "iz prve ruke".



A priča o povijesti čovjeka kako je ispričana u krapinskom muzeju uistinu je fascinantna. I koliko god umišljali da smo u proteklih pedesetak milenija strašno puno napredovali, za mnoge čovjekoide koje i danas svakodnevno susrećemo na našim ulicama, neandrtalci su bili mila majka. Pravi akademici!





Nakon Krapine, krenuli smo u akciju forsiranja Bednje. Iskreno da vam kažem, još uvijek nisam načisto jesmo li se vrtili u krug ili se sve rijeke Hrvatskog Zagorja nazivaju istim imenom? Na koji god smo mostić naišli - Bednja! Potom malo kukuruza, brega i vatrogasnih domova pa opet Bednja. Onda opet krivudavim cesticama kroz kupusišta i pitoreskna mjestašca do nove Bednje. Bilo kuda Bednja svuda. Šalim se. Nemojte kaj zameriti...

U Varaždin smo pristigli taman u vrijeme nedjeljnog ručka. Možda smo ga zbog toga doživjeli mirnijim nego što doista jest, ali već kod prvih koraka gradskim parkom osjetili smo neki neobičan mir. Naravno, kad u takav mir zaluta skupina nervoznih i gladnih Dalmatinaca onda ne možete očekivati ništa drugo nego bombe rašpe i livorvere. Kad bi sad krenuo u detalje, tko zna kuda bi nas priča odvela...

Srećom, svi smo preživjeli. Slasni trganci i čudesni umaci od gljiva uz izvrsnu graševinu polučili su terapeutski učinak tako da smo se mirni i zadovoljni prepustili dokonom šetuckanju. Priznajem, donedavno mi je bio smiješan taj varaždinski Špancir fest, ma dajte molim vas, kakav je to festival prešetavanja, ali već nakon nekoliko đireva ulicama starog grada sve mi je postalo jasno.









Tako se lako prepustiti atmosferi bajkovitog dvorca, dok savršenu tišinu remete samo cvrndili-drndili zvuci zvonca s bezbrojnih bicikala, svakim korakom grad postaje ljepši.







Varaždin me se dojmio kao grad po mjeri čovjeka, ni veliki ni mali, uredan, diskretan. Naravno da smo kao okorjeli matematičari odmah povukli paralele s našim malim i velim mistima, ali tajnu južnjačkog šlamperaja nismo uspjeli dokučiti. A tek ljudi? Ljubazni, pristojni, susretljivi, kao da su s druge planete...



Nismo propustili posjetiti ni čuveno gradsko groblje, zeleno, tajnovito i mirisno. Božemiprosti, čoviku dođe da umre makar na dva-tri dana samo da osjeti tu posebnu atmosferu posljednjeg počivališta Varaždinaca.





Špancirali bi mi još dugo Varaždinom da se s prvim mrakom nebo nije narogušilo i počelo prijetiti mrgodnim oblacima, ali čak nas je i olujno nevrijeme sačekalo i pravim manirima kavalira ispratilo iz grada bez iti jedne krupne kapi kiše.



Na stranu sve, mislim da ću i ja u stilu moga dida Šime teatralno ustajati na obiteljskim okupljanjima i recitirati vazda istu pjesmicu - znate li da ja nikad nisam bija u Varaždinu?
Neću ni zucnit o tome kako sam bregima dragim obećal da vrnul se bum nazaj...



Eto ti ga na! Požnjopa dvi i po štrukle i o'ma počeja kajkat...



<< Arhiva >>