Ponekad se dogodi da mi se neki pjesmuljak neovlašteno useli među labirinte sivih samica pa se po čitave dane drsko šverca od lijevog stremena do desnog nakovnja i tako bezbroj puta. Kao po nekom pravilu, što je pjesmica blesavija, to duže pleše po tom čudnovatom gramofonu. Eto, od jutros mi ne izlazi iz glave ona dječja "ja dobila sam, dobila sam lutkicu na dar, ja dobila sam malu lutku za moj rođendan...

Svašta, koliko znam za sebe, nikad nisam bio neki naročiti ljubitelj lutaka, (dobro ajde, nećemo sad u detalje…) a ni rođendan mi nije blizu, ali džaba, ne prođe ni pet minuta a da se ono "ja dobila sam, dobila sam..." ne izvrti u trostrukom tulupu. Slučajno ili ne, poštar mi je jutros donio dvije knjižice eminentnih trgovačkih lanaca sa pregršt kupona za povoljniju kupnju.
Vidno dirnut pažnjom koju mi poklanjaju najveći kapitalisti s ovih prostora, pjesmica je u hipu dobila novu verziju.

Ja dobija sam, dobija sam popuste na dar
ja dobija sam deset posto za moj rođendan

Sada Pika kartica zove Brode peglaj meeee
Već od sutra kupujem kruha, meda i kolača....

Ja dobija sam dobija sam... DOSTAAAAA

Ali što jes-jes, nije meni mrsko lunjat po dućanima, volim onaj osjećaj kad tutneš tunja ili mrkog medu u bravicu od kolica pa se onda važno vozikaš po dućanu kao vid'me narode, alaj sam kreditno sposoban. Kad sam bio mlađan kupac jaaaaaaaa…
Volim promatrat ljude u dućanima, bez obzira jesu li kupci, prodavači ili slučajni prolaznici, svi su zanimljivi, od malih tintilinića do starih baba, a posebno guštam gledat bračne parove kako se natežu šta je potriba, a šta nije potriba kupovat. Mislim da je moguće vrlo brzo i lako skicirat psihološki profil neke osobe samo jednim pogledom na sve ono što su potrpali u kolica. Pokaži mi kolica i reći ću ti tko si!

No dobro, nisu sad važni drugi, moram vam u povjerenju ispričat šta se meni danas dogodilo djuring d šoping. Mislim, stvar uopće nije za pohvalit se, ali kad se već dogodilo šta se dogodilo, ne mogu sad to više izbrisat. Mislim, sram me je, ali ću puknit ako ne ispričam.

Uglavnom, kao i manje-više svakog dana, skupio sam novčanik, platnenu vrećicu i kupone za povoljniju kupnju i odgibao prema svom omiljenom dućanu. Rutinski sam parkirao, pokupio kolica i sav ustreptao rastvorio kaubojska vrata na ulazu. He he, to bi im mogao biti slogan - pred našim kupcima, sva su vrata otvorena! Istina, čitavo vrijeme sam imao neki čudan osjećaj, ali sam ga bio sklon pripisati posljedicama iznenadnog napada komaraca na moje gležnjeve. Majketi, početak je desetoga, a oni navalili ko Švabe na Sutjesku, ima bit da spremanju zimnicu!

I tako, krenuo sam se nehajno počeškati po nozi, a potom je uslijedio šok. Moguće čak i nevjerica. Isusebože, ja sam u kućnim papučama!!! Vot d fak! Mislim, od gnjata do tjemena stajling mi je uglavnom okej, boje su postojane, majica ispeglana, gaće malo ševeljaju ali u granicama pristojnoga, ali frigaj sve kad se na nogama umjesto cipelan kočopere papuče!? I to kakve papuče! Jarko žute, skoro fluorescentne poput markera za označavanje teksta, ne možeš ih podvalit ni za šlape ni za klompe ni za trikašice, ono baš - papuče! Kućne. Samo im pumpuni fale...
O gospemoja šta mi je bilo dok sam se oblačija? Na šta sam mislija? Jeli moguće da sam počeja rebambivat?

E sad, nije toliko problem u tome što sam u papučama krenuo u šoping, problem je u tome što ja sad znam da sam u papučama krenuo u šoping. Do maloprije uopće nisam bio svjestan, ali evo sad se ne mogu otarasit osjećaja da na nogama imam instalirana dva rasvjetna tijela iz kojih isijava svjetlost od barenko par milijuna luksa.