Empathy for the devil

04.10.2012.



Čudni smo mi ljudi. Lakše suosjećamo s tuđim tugama nego li s radostima.



Doooooobro, s obzirom na to da vam vidim upitnike iznad glava, ipak ću objaviti prosto proširenu verziju ovog posta.

Dakle, vozikamo se nekakvom nerazvrstanom cesticom kroz Dalmatinsku zagoru i tik pred Bedevijom Donjom nabasasmo na sprovod. Crkva s jedne, a groblje s druge strane ceste. Ne znamo ni tko je umro, ni tko su ožalošćeni, ali zastajemo puni razumijevanja i čekamo dok pogrebna kolona polako prelazi cestu. Većina prisutnih nije više u cvijetu mladosti pa se to malčice i odužilo. Oborili i mi poglede, čisto nam neugodno što ometamo ceremoniju pa smo se i našim bodi lengvuiđem htjeli pridružiti općoj skrušenosti. A ovi još prelaze cestu. Poooooolako... Majketi, ako pokojnik u lijesu nije živahniji od nekih koji se vuku iza njega, sjecite me tamo di sam... Ništa sad, sačekali smo bez ijedne riječi sve dok se i posljednji sprovodnik nije odkotrljao na drugu stranu ceste.

Osam kilometara dalje, negdje kod Bršljanovca nailazimo na svadbu. E super, baš je lipo vidit veselje, pogotovo nakon one tuge maloprije. U koloni brat-bratu osamdeset automobila, trube, urlaju, pjevaju ispred neke kuće – izađi mala, izađi malaaaa... Zakrčili su cestu, ne možemo ni naprid ni nazad. Neki tip s obilatih pet kila DRNČ-a na glavi, prilazi mi ozarenog lica i nudi viski. Napij se prika, ženi se naš Miljenko! – kaže nauljeni.
Ne hvala, vozim – odgovorih mu kratko, a zapravo ne vozim nego stojim ukopan u mjestu kao da sam zapeo u blatnjavoj lokvi na nekom reliju bespućima Kamčatke.

Nakon sedmog opetovanog izvođenja "izađi mala" nehajno žviždućem i već lagano popižđujem na mladu koja se konačno pojavila na vratima roditeljskog doma u nekoj užasnoj vjenčanici nalik na foliju kojom omataju Tondach crijepove i sa nekakvom satelitskom antenom oko glave koja bi valjda trebala predstavljati kao šeširić šta li, kao i na onog konjolikog mladoženju i na pijane svatove, pa jebo li ih da ih jebo ko ih dosad nije!
Cesta i dalje stoji zakrčena, a kum koji je svojom crnom Bemburom i blokirao čitavi promet pridržava se nemoćno za ogradu svinjca i povraća. Šo!

Sretan je narod koji ima takvu omladinu... A ne ne, to je iz nekog drugog filma.

Uglavnom, zar nije malo blesavo promatrati tuđa slavlja? Kako se uživiti u njih kad su za slučajnog prolaznika najčešće iritantna i degutantna? Uf, koliko ovih „tantna“ zaredom...

Kod nas je prosto nepristojno biti sretan. Štoviše, nemoralno je biti sretan u zemlji u kojoj su svi nesretni, jedino gore od toga da si sretan, je biti uspješan u zemlji neuspješnih.
Nisam siguran postoje li u drugim jezicima iole slične kletve, ali eto priznajte koliko ste puta čuli onu uzrečicu „vrag ti sriću odnija“? Obično je ne doživljavamo ozbiljno i doslovno, ali upravo to „vrag ti sriću odnija“ je najmonstruoznija kombinacija riječi koju sam ikada čuo. Pitam se, kakav se poremećaj morao dogoditi u primozgu autora ove verbalne gadarije, ali što jest jest, ne može se poreći da nije zaživjela u narodu.

Stoga nije ni čudno da smo svi ovoliko sjebani, zlovoljni, kad je to jednostavno postao prihvatljiv kodeks ponašanja, poželjno je biti musav, grintav i zavidan, biti sretan jednostavno nije naš “way of life”.
Sretni, uspješni i zadovoljni ljudi loši su primjeri. Oni su remetilački faktor koji podriva same temelje našeg društva. E neš majci, đava ti sriću odnija... (puj puj)

Što ono rekoh na početku?
Čudni smo mi ljudi. Lakše suosjećamo s tuđim tugama nego li s radostima.
M'da...

<< Arhiva >>