U svijetu skrojenom po mjeri moćnih mlatimudana u kojem sve postaje jeftino, potrošno i lako zamjenjivo, u svijetu u kojem dominira besmislena žurba i utrka za profitom, sve je manje stvari u koje se možeš pouzdati da će i nakon petnaest godina trajanja zadržati istu kvalitetu, svježinu i šarm.
Salona ethnoambient, manifestacija je na koju mogu mirne duše i zavezanih očiju svakog ljeta doći, uopće ne znajući i ne razmišljajući tko će sve te godine nastupiti na solinskoj Gradini.
Znam da će bit dobro, znam da će bit odlično!
Za nas, ovisnike o Ethno ambientu, treći vikend u srpnju znači neizmjerno više od pukog glazbenog događaja. Etno izričaj kojeg će i danas mnogi bezrazložno brkati s folklorom, narodnim nošnjama i babama stokilašicama koje svojim turbo sopranima razaraju pozornice od sklepanih puntižela, uči nas kako postići jedinstvo u različitosti i da, ma kako bili drugačiji i posebni na svoj način, u svakom kutku ovoga svijeta ljudi brinu o istim problemima.
Osnovna pokretačka sila svijeta bila je i ostala - ljubav. Ljubav, opjevana, opisana i oslikana na milijun i jedan način uvijek će biti lako prepoznatljiva svakome od nas, a kad se ta čista i nepatvorena ljubav pretvori u zvukove instrumenata možda dalekih i nepoznatih, a opet bliskih ljudi, tada nastaje čarolija kojoj se najbolje potpuno predati.
U nastupu te male reprezentacije svijeta osjetili smo se povezanima u jedno, prepoznavajući u začudnim zvukovima neobičnih glazbala mir, ljubav i ljepotu. Čuo sam neka došaptavanja dežurnih grintala u publici, zasmetala im je vriska djece koja su se bezbrižno igrala oko pozornice na Gradini. Kao - to ne priliči, dok "San Snova" nježno prede svoje priče, ta dječurlija skakuću, urlaju i eno - sigurno će nešto pokvarit!
Kako krivo!
Upravo to je šarm ethnoambienta, ta opuštenost, ta igra, ta dječja radost koja nas okružuje i odvodi opet u neke sretne dane. We are the world, we are the children. Tko to ne razumije, a šta ćemo mu mi...
Mojmir nam se predstavio novom, nešto kraćom frizurom. To će zasigurno biti zanimljivo čitateljstvu tiskovina s viškom boja, a manjkom zdrave pameti. No, i oni zaslužuju mjesto pod suncem...
Dakle, Kries i Gradina...
To vam je nešto slično kao kad je Hajduk igrao na starom placu pod Marjanom. Publika bi sa svih strana okružila igralište u kojem bi majstori s mora s lakoćom razbijali izbezumljene goste.
Srećom, Mojmiru i ekipi nije potrebno nikoga razbijati. Ali eto, jučer sam se malo odmakao u deseti ili jedanaesti red i pokušao dokučiti u čemu je tajna...
Netko će reći - Kries je svake godine isti i publika je svake godine ista i svi znamo što će se dogoditi i kako će se dogoditi, a opet - svakog puta doživimo tu eksploziju oduševljenja, koja raste od početnih nježnih pjesama do ekstatične Zumbe na samom kraju.
Okej, Mojmir je šaman, biće iz orbite, kad se onako visok i suh pojavi pred publikom, kao da svijet stane. Kad Ivo Letunić zasvira na lijerici prođu te prvi trnci, s druge strane Andor oboji svijet čudesnim zvukovima gajdi koje je samo on sposoban stvoriti. A onda dođe Krešo za kojeg bi netko neupućen rekao - ma vidi ovoga žgoljavoga, ali kad taj "žgoljavi" Krešo lupne u bubanj, mislim da instrumenti geoofizičkog zavoda zabilježe značajno podrhtavanje tla u Solinu, tik pored Jadra. Kad se svi ti zvukovi slože, nastaje nešto što je teško riječima objasniti, nastaje energija za koju nisi siguran izvire li iz zemlje ili dolazi s neba, energija koja stalno drži i pojačava ritam, ritam, ritam, ritam...
I tada znaš da naš Ljubo iz Mosora neće moći izdržati i da će još jednom, i ove godine skočiti na pozornicu zajedno s djevojkama koje plešu tako skladno i graciozno kao da su taj ples mjesecima uvježbavale.
Nikakvi ih zaštitari ni gorile neće izbaciti, i premda se u krajnjem slučaju svi mi možemo popeti na tu pozornicu, nikad, baš nikad, to nitko nije zloupotrebio.
I to je razlog zašto me Ethno ambient svake svake godine ostavi bez riječi, bez daha, to posebno ozračje koje je sposobno izvući ono najbolje što postoji u ljudima i jednostavno reći - to je naš život, to je naš svijet...
Večeras, u subotu, u naš svijet dolaze Rohoncz Music Manufactory iz Mađarske i Lo Cor de la Plana iz Francuske. Idemo li? Ihhhh, pa zar to uopće treba pitati?
