Spuštam se do mora tek kasno popodne, kad sjene na požutjelim obroncima počnu prekrivati uvale. Bacam mu se se ususret glavom bez obzira, željno iščekujući prvi dodir na obrazima, zaron do dna i miris joda u nosnicama. Dočekuje me kao putena žena svog ljubavnika, meko i podatno.
Izranjam, otvaram oči, i plivam u dobro poznatom ritmu, je'n-dva-tri, dva-dva-tri, tri-dva-tri i tako najmanje do dvadeset... Dva-tri, naravno. Ooo  glavo luda, zar je i more matematika? Zar se i ono mora prebrojavati?
Sinoć sam odlučio više ne brojati zaveslaje. Kad ne brojim,
plivam slobodno. I dugo.



Izlazim na obalu.
Ne brišem se. Puštam da mi se do posljednje pore  vlastite kože presvuče fini tanki film satkan od algi i morske soli, "začinjen" posljednjim zrakama sunca i dahom umirućeg maestrala.

I opet je ljeto...

Stiglo je poput zahuktalog vlaka kojeg čuješ iz daljine kako dolazi, klopara i brekće, kao da se sve po njemu mora ravnati. Ovoga puta ipak odlučujem ostati kod zadnjeg perona, na samom
kraju kolodvora, bez ikakve želje da se podignem i ukrcam.
Ljeto stoji na tračnicama, već pomalo nervozno i poziva me da uđem. Odmahujem mu i dovikujem neka krene bez mene.
Jesi li siguran? – pita ljeto. Jesam, samo ti idi, lako ću ja....



Jutrom me budi reski zvuk vatrogasne sirene s aerodroma. Ne, ništa ne gori, sirena iju-iju tjera ptice s piste prije prvog jutarnjeg leta.

Iš, bjež'te ptice, dolaze nam turisti.



I opet je ljeto.
Ljeto pored nas.