Multitasking

16.07.2012.

Konačno je službeno potvrđeno ono o čemu već godinama tupim – žene su inteligentnije od muškaraca. Izvjesni James Flynn, stručnjak za IQ testove, objasnio je zašto su žene po prvi put u sto godina postigle bolje rezultate na testiranjima - u prvom redu zato što su uspješnije u, da prostite – multitaskingu.  Odnosno, narodski rečeno – što umiju u isto vrijeme podjednako uspješno raditi dvije, pa i više stvari.

Mislim da su muškarci sami  krivi za takav razvoj događaja. Sebi su ostavili fizički zahtjevnije, ali objektivno - jednostavnije poslove. Kao, ostav'to ženo, to je muški posa'. Oranje na primjer. Upregneš svoga vola u plugo, zariješ oralo u zemlju, smiono povikneš na vola oeeeeeee i kreneš. Zapravo – vol krene, a ti za njim. I tako čitav dan. Gledaš u volovsko dupe i razmišljaš o smislu života. Kad te pitaju – koliko zemlje imaš, važno pljuneš u šake i procijediš kroz zube – tri dana oranja.  Potom slijede tri dana drljanja, pa sijanja, a ako se uzme u obzir da kako siješ tako i žanješ, prilično je jednostavno odrediti godišnji gantogram muškog djelovanja.



Na ženama su ostali uglavnom kućni poslovi. Koji su umnogome složeniji od onih na njivama i pašnjacima. Okej, nije to baš nuklearna fizika, ali prosječna žena mora tokom jednog dana  pripremiti zajutrak, objutrak, ručak, užinu i večeru za čitavu obitelj,  pa opet svo to silno  posuđe koje se išporka toliko i toliko puta oprati, a to odmah za sobom vuče pranje poda, usisivanje, peglanje, fejzbučenje, da ne spominjem još i brigu o djeci, pa brigu o starijim članovima obitelji, evo najiskrenije – nemam pojma kako to jedna prosječna žena majka kraljica Hrvatica uspije izaći sa svim tim na kraj. Rješenje je naravno u onome što sam maloprije spomenuo – multitasking povezan sa tajm-menadžmentom.

Moja susjeda Desanka primjerice, umije istovremeno kuhati toč, zalijevati vrtal, gledati sapunicu, prostirati rublje, očijukati s komunalnim redarom i kontrolirati stanje u susjedstvu bolje nego policajac u zajednici. 
Međutim, nije Desanka sama zaslužna za takve sposobnosti, to je vještina koja se stiče generacijama, žene jednostavno imaju u sebi ugrađen tajni kod kojeg prenose s koljena na koljena. Dobro ajde, ne baš doslovno na koljena, ali tu negdje između.  Za razliku od nas muških koji uvijek nastojimo biti što drugačiji od svojih predaka. Ma šta oni moj ćaća, nema pojma, on je sve radija krivo, to ću ja puno bolje napravit od njega. Aha, haujesno. Tek se u dalmatinskim pismama sitimo o čemu je ono priča ćaća…

Uglavnom , takvom politikom nikad ništa ne uspijemo napravit. Bente robijo, kad mene moja draga pita „ a šta si danas radija“, svakoga se put nađem osupnut jer kad se onako u mislima osvrnem di sam bija i šta sam radija toga dana, zaključim da sam puna toga započeja, a da ništa nisam uspija svršit. Na kraju samo kažem – ništa. Ništa nisam radija. Rađe ću ispast linčina nego budala. A sve zbog toga ebenoga multitaskinga, đava mu ime odnija…

Tako, ako slučajno i vas interesira di sam bija i šta sam radija ovih dana, najbolje mi je reć – ništa!



A opet, nije da nisam. Eto na primjer, na jednom smo ranču u kaštelanskom polju, obilježili osamstošezdesetitreću godišnjicu mature. Ajde dobro, nije nam toliko godina prošlo od završnog ispita, nego smo se najmanje toliko puta sastali.  Istina, još i sad me kopka jesam li ja uopće s tim ljudima iša zajedno u srednju školu jer kad ih vidim ovako stare, trome, debele i ćelave, pa čovječe – oni su svi redom najmanje šešnajšt godina stariji od mene. Definitivno! To mora bit neki vremenski paradoks!

Da, ali i tu opet na scenu stupa onaj fak'n multitasking. Mene taj pojam zapravo asocira na multi-asking i multi-answering, a to vam je situacija kad recimo dvadesetak ljudi sidi za istim stolom i u isto vrime se vodi najmanje šest-sedam skroz različitih razgovora. Najprije nastojiš uvatit ove livo od sebe pa onda nastojiš bit u toku s desničarima, ali kako ćeš kad se ona ekipa na kraju stola najviše smije, o čemu li oni tek pričaju? Iskreno, meni se od svih tih multi-zvukova totalno zamanta u glavi i ovoga mi je puta falilo "dz" da se ne skljokam ispod stola.

Uglavnom, s paradoksima, multi-kulti zvizdarijama  ili bez njih, nakon šta smo se lipo nabubali i pristojno načunkili, pokušali smo i zapivat. Prva pisma  - ajme majko, druga nešto bolja, a treća najgora. Kažu mi – aj ti kreni prvoga, a mi ćemo te vatat. Dobro, opalim za sami početak gordo i snažno  – Oooooookruk selo, a oni – heeeej heeeej, visoko je! Pa normalno da je visoko, kad je Okruk selo na malom brdašcu! Ajmo nešto drugo, dobro – oćemo Vilo moja? Oćemo! Dunkve, Vila išla skroz šoto!  Frane me iznapada ka pasa. Da sam Vilu namjerno bacija na tle! Uspili smo se posložit tek na „Dobro jutro ca se ne javijes“.



I slijedeće dvi-tri pisme su bile odlične sve dok nam Joke šta je piva profondo basa nije iša u zahod. Posli nikako više sklopit pošteni akord. Srića šta je ponistra o'zahoda gledala tačno prema dvoru u kojem smo mi revali ka tovari, tako da je i Joke moga sudjelovat direktno sa školjke. 
A da ste samo čuli kako smo otpivali „Kroz planine barda i gore“, to je bila milina. Čak su i susidi odustali od poziva na 112. Taman kad smo se uštimali, govori Lenko da on mora ić ća. Aj nemoj 'bavat Lenko, ostani još po ure. Ne mogu, moram ić po ženu! 
I sad, kako je Lenko doša prvi s autom, tako su se svi ostali morali pomicat da se on može izvuć, a onda se i Šime sitija da ima ženu, pa je Ane morala ić po malu, ovi vamo, oni namo, uglavnom – raspala se klapa taman kad se zalaufala. 
A baš nam je lipo bilo…

 

<< Arhiva >>