Jesan li ti iljadu puta reka da se ispravno kaže tisuću! - KV cjevar Lovre K. svojoj staroj materi, u svibnju 1990 godine...

To ljeto kad sam imao šest, bila je Olimpijada u Minhenu. Ne sjećam se brkatog Marka Spitza i gipke Olge Korbut koji su tada osvojili milijun zlatnih medalja, trijumfi rukometaša i Mate Parlova ostali su mi u izmaglici, ne sjećam se ni ostalih sportskih događaja, ali se sjećam svečanosti zatvaranja kad je voditelj rekao da će se slijedeća Olimpijada održati za četiri godine u Kanadi, u Montrealu.

Isuse, pomislio sam tada - za četiri godine, kad bude ta Olimpijada, imat ću punih deset godina! Kako je to daleko!? I bilo je daleko. Kad si mali, godine su velike.



Kad sam imao šesnaest, preda mnom je bio čitav svijet. Tog sam se ljeta ludo zaljubio u jednu Natašu iz Ajdovščine, strasno i blesavo, onako kako se samo šesnaestogodišnjaci mogu zaljubiti. Na odlasku mi je predala jedno pisamce puno nježnosti i zahvalila mi na najljepšem ljetu u životu. Zakleli smo se jedno drugom na vječnu ljubav. Nikad se više nismo vidjeli...

To ljeto kad sam imao dvadeset i šest, bila je Olimpijada u Barceloni. Nakon desetljeća hladnog rata, čitav je svijet bio u novom zamahu, stara Europa sva u euforiji zbog ujedinjenja. Nije bilo bojkota, pružale su se ruke pomirenja. Sjećam se trenutka kad je Antonio Rebollo strijelicom zapalio olimpijski plamen. Znojio sam se u predebeloj i vrućoj maskirnoj uniformi u jednom bezimenom selu Dalmatinske zagore u kužini babe Jurke i sve to gledao na crno-bijelom televizoru marke Čajavec s obaveznim miljetićem i kipićem Gospe kojeg joj je kupila kćer kad je bila u Međugorju.

S topovima, puškama i pištoljima nikad nisam bio na ti. Nisam vidio smisao života u traženju trenutka kad će se V izrez na nišanu poklopiti s roščićem na izlazu iz cijevi i time preklopiti ubojitu liniju prema "neprijateljskoj živoj sili". I neprijatelj ima majku i oca koji strepe za njega, i neprijatelj ima nekoga koga voli. Divno je kad te tipovi u skupim odijelima okruženi gorilama i BMW-ima sedmicama kojima su puna usta demokracije, nacije, ponosa i prosperiteta uvjeravaju kako se do slave dolazi skidanjem neprijateljske glave. A taj neprijatelj čak ni ime svoje nema, to je neki čovječuljak kojeg nikad u životu nisi ni vidio ni čuo, nemaš pojma o čemu razmišlja, o čemu brine i strepi. Ali je u svakom slučaju neprijatelj jer i on nad sobom ima majmuna u skupom odijelu i BMW sedmici koji će ga uvjeriti da će do slave doći skidanjem moje glave.

Gospodo majmuni, molim vas, slijedeća runda rata bez mene... A nedam vam ni svoga sina!



To ljeto kad sam imao trideset i šest, bio sam u totalnoj komi. Život, umjesto da je krenuo "normalnim" tokom, zapetljao se u nekim mutnim rukavcima. Sve što sam gradio, rušilo bi se i prije nego bi postiglo bilo kakav prepoznatljiv oblik. Mučila su me mnoga pitanja kojima nisam uspjevao naći odgovore. Nisam volio sebe tih godina. Dugo sam gutao knedlu vlastitih zabluda, jednu, drugu, treću, grcao, ostajao bez zraka, ali kad me već te knedlurine nisu uspjele ugušiti, valjalo ih je progutati, ustati i krenuti drugim putem. Prihvatiti nove spoznaje. Da ti se neke stvari u životu dogode s razlogom kojeg u tom trenutku nisi sposoban ni shvatiti ni prihvatiti. Da se neke stvari događaju i bez pravog razloga. Da se ne možeš i ne moraš svidjeti baš svima. Da postoje ljudi koji su dobri. Da postoje ljudi koji nisu dobri. Možda su dobri nekim drugima, ali tebi nisu dobri. I da takvima treba bez pardona reći - oprosti, možda si ti najbolja osoba na svijetu, ali te ne želim blizu sebe, prošetaj dalje...



Prodisao sam tek u svojoj četrdesetoj. Počeo sam pisati, a ni sam nisam znao zašto, počeo sam pisati mahnito, strasno i blesavo, onako kako sam u šesnaestoj volio Natašu iz Ajdovščine. Shvatio sam da se i malim foto-aparatom može zamrznuti trenutak u vremenu i to na prilično jednostavan način. Iskreno, tada nisam ni slutio kako ću u slijedećih šest godina napisati i "oslikati" tisuću postova i da ću devetog srpnja dvije i dvanaeste biti jako sretan zbog toga. Ako nakon ovog više ne napišem ni najmanjeg slovkastog slova, ostat će bogme pravi opus hahaha...

I zapravo, nisam ni slutio koliko ću postati ovisan o tom slatkom osjećaju kad onako skockaš neki tekst, posložiš slike, na brzinu provjeriš ima li kakvih grešaka i pun nestrpljenja pritisneš ikonicu "objavi". Kao da šalješ nešto posebno, nešto vrlo osobno, svoje, u daleki nepoznati svijet. Ne znaš koga će tvoje riječi na tom putu sresti, hoće li nekoga dotaknuti, hoće li ih netko osjetiti, prigrliti, prihvatiti i konačno - vratiti...



Bio sam ovih dana na moru. Borio se s valovima razgoropađenog maeštrala uz desni pa u lijevi bok, pustio da me prska, da me mlati, plovio prema južnim obalama i uvalama koje gledaju na otvoreno more. Volim plavetnilo u očima. Nebo, more i tek poneki škojić na pučini. Spuštao sam sidro, vezivao se uz škrape kojima poznam svaku boru izjedenu od vremena.



Čudio se nekim novim "nautičarima" koji smatraju da su gospodari mora samo zbog toga što imaju brod koji je tri, pet, deset puta veći od ovoga moga. Ali, neću o njima. Nisu vrijedni tisućitog posta



More zna biti čudan prijatelj. Nije baš fer igrač. Sve uzima, a ništa ne vraća. Zlostavljač pravi. Svoju naklonost ti izražava batinama. Ne sjećam se da me more ikada tako izmorilo, istuklo, a sunce ispržilo kao ovoga puta. Posejdon i Apolon bili su nešto prgavi, tko zna, možda je Amfitrita opet imala ljubomorni ispad i prigovorila mužu da se previše druži s onim berekinom Apolonom. Taj kad ide "u štetu", ne bira previše. Naposljetku, i Bogovima vladaju žene.
Čak i ne moraju biti Boginje.



Ponedjeljak je popodne, onaj isti ponedjeljak, deveti sedmoga, kao kad je Goran osvojio Wimbledon. Maeštral opet puše, cvrčci luduju, njihov je zvuk prekrio sve ostale. Pa eto, možda i nije u rangu Wimbledona, možda i neću dobiti pehar, možda me neće na Rivi dočekati pola Dalmacije, ali sam upravo napisao post broj 1000. I sad bi kao trebalo nešto zahvalit ovo-ono, aI' meni nikako ne izlazi iz glave onaj blesavi cjevar Lovre koji je ijadu puta mora ponovit svojoj staroj materi da se sad pravilno kaže - tisuća.