Nije tog nedjeljnog jutra još otkucalo ni devet manje kvarat, a već sam bio stavljen sam pred strašnu dilemu – prihvatiti poziv na prijateljsku gradeladu ili se držati prvotne ideje i bez obzira na sirenski zov hruskavih sparida netom iz mora izvađenih, odgibati u planine?



Dugo se u meni lomila odluka kao u onoga tovara koji se nikako nije mogao odlučiti koji će plast sijena prvo požnjopati i već u trenucima kad je boginja Gradela bacila svoje čini na moju krhku psihu, iz skrivenog kutka garaže, štraloćavo su me pogledale sestre McKinley i očajnički zavapile „zar opet“?
Osjetivši takvu grižnju savjesti, a ujedno i osujetivši možebitnu tužbu zbog zanemarivanja, istog sam trena navukao sestrice gojzerice na tabane i zagropao takvim čvorom kojeg ni sam Gordije neće moći raspetljati. Ide se u planinu!

- Di ćemo?- pita ekipa
- Na Kečinu kosu.
- Poajme, nemojmo tamo!
- Zašto?
- Ma daj, već ti samo ime govori – Kečina kosa,to mora bit nešto bezveze, i uopće di je to?
- A dobro, onda ćemo na Poštak
- E, to je već druga stvar!

Na Poštaku smo već bili prije četiri godine, i došli do vrha u vrlo neobičnim okolnostima. Negdje na polovici uspona unišli smo u tako gust oblak da isprid nosa nismo vidili božetebe. I onda smo se zarekli – moramo se vratit! Jednom ko nijednom, to se i ne računa, ali dvaput je dvaput, koliko god šutjeli o tome.

Praznom cestom preko Zagore, mahnuvši u prolazu Unešiću, Drnišu i Kninu, brzo smo stigli do Otrića, seoca od kojeg počinje uspon na Keč... pardon na Poštak!

Ostavit ćemo auto pored željezničke pruge na znanje šefu i stanici.



Sretnemo tek jednog čiču s karijolom. Zapravo, i nije čiča. Ali onako u trlišu s ruzinavom karijolom, na prvi pogled mi je izgledao puno stariji nego što zaista jest. Pazite – kaže čiča (ebi ga, sad je čiča i gotovo) ima dosta poskoka!

Poskoka? Pa to je super – odgovorim i spremno stavim aparat u stand-by položaj željno očekujući barem jedan foto-susret sa roščićem strašnog gmizavca.



Vođeni mišlju o poskocima gutali smo kilometre uspona tako halapljivo kao da ništa nismo jeli barem tri sata. A padine Poštaka – predivne. Rascvjetalo cvijeće, pjevaju ptice, lete pčelice, a Mercedesi se okreću leva-leva. Nemam pojma odakle mi ta fiksacija, ali čim ugledam vjetroelektranu pomislim na Mercedes. Čudno baš!



Poštak je relativno nepoznata planina jer ima tu sreću ili nesreću da se nalazi otprilike na pola puta između Dinare i Velebita. Pa eto, najčešće se dogodi da planirajući pohode na „velikane“, Poštak uvijek ostaje za neki drugi put. I to ime, Kečina k... pardon Poštak, je nekako neatraktivno, gotovo odbojno pa će mnogi putnici-slučajnici apriori odmahnuti rukom i poći na druge strane. Šteta baš!



No, vremena se i u tom pogledu mijenjaju pa smo na današnjem izletu susreli veselu skupinu planinara iz Senja, zatim petoro Zadrana i troje profesora botanike iz Zagreba koji su se razmilili padinama planine uživajući u eksploziji boja i mirisa na stotina vrsta samoniklog bilja. Koliko smo puta sami sebi obećali da ćemo nositi knjige u planinu i praviti se važni da poznajemo sve te biljne vrste, ali ko za vraga, svakoga puta je ta knjiga u ruksaku preteška. Dobro, kockavicu i čuvarkuću znamo prepoznati i ovako, napamet.





Hm, ali ovo žbunje mi je ostalo nekako... ne mogu pronaći prave riječi, ostavljam mašti na volju...



Naravno , i ovoga smo puta osvojili vrh (vid' mene, ka ono, samo šta nisam dotrča do vrva) i zapravo, bili smo jako zadovoljni jer nakon poduže planinarske apstinencije, svladavanje otprilike 800 metara visinske razlike i nije bio baš kačji mašalj.

Vrativši se u dolinu vanzemaljaca, kamenih monolita koji su se tko zna kakvim čudom našli ovdje, čitavo vrijeme sam očekivao da će iz nekog grma izletjeti Đani Stipaničev i zapjevati Jalta, Jalta.



Zelena i mirisna, cvjetna sva i bezbrižna, livada iz sna, zaista...





Približavajući se željezničkoj prugi bez šefa i stanice, sjetih se da nismo naišli ni na jednog poskoka. Eto ti ga na! Utjehu mi je ipak pružila malena gušter'ca koja se fino razbaškarila na stini pradidovoj.



Pozdravili smo još jednom nijeme čuvare Poštaka i zahvalili što u svojoj nutrini skrivaju zelenu Zrmanju. Za jednu „običnu“ planinu i više nego dovoljno.



I da, na samom kraju jedna važna obavijest u rubrici izgubljeno-nađeno.

Netko od senjskih planinara je zaboravio ponijeti svoje štapove kući. Štapovi su ostali tužni i rasplakani na onoj stanici bez šefa, jedva sam ih uspio nekako utješiti. Pa eto, ako neki planinar iz Senja slučajno nabasa na ovaj kutak interneta, neka obavijesti prijatelje, znalce i rodbinu – štapovi su kod mene. Šaljem ih poštom – šifra Poštak uvijek zove dvaput.