Prijatelji iz djetinjstva posebna su kategorija ljudi, njih nikad ne biraš, niti ocjenjuješ, ne razmišljaš previše o tome kako su se i otkud pojavili u tvom životu, oni su jednostavno oduvijek bili tu, kao braća, kao sestre. Prihvatiš ih od svojih najranijih dana kao dio sebe. Kasnije, kad te život odnese na skroz druge strane, oni uvijek ostaju u nekom dijeliću osobne karte, nekom valu vodenog žiga, u posebnoj znamenki JMBG-a.



Krmi je živio u istoj ulici kao i ja, zapravo u istome dvoru, samo što smo mi u kuću ulazili iz Poluševe, a njegovi iz Evine kale. Njegov otac, barba Čiko, kako smo ga zvali, doselio je u nekim poratnim godinama iz Banata u naš mali grad, zaljubio se u tetu Memu i ostao. Barba Čiko je bio dobar, uistinu dobar i srdačan čovjek, premda bi ga ponekad znala "prevariti" čašica viška. Krmija smo ispočetka zvali Debeli, ali to njemu samom nikada nije bilo drago jer zapravo i nije bio debeo već više onako - bucmast, a onda mu se u nekim godinama zalijepio novi nadimak - Krman! S vremenom je i to Krman postalo predugo pa je ostao jednostavno - Krmi.

Krmi je imao fantastičan talent za crtanje. Dok smo mi ostali nevješto pokušavali nacrtati kuću s prozorima i dimnjakom, sve s nekim iskrivljenim linijama i nemuštim šrafurama, Krmi je stvarao mala čuda, slike ljepše nego one iz dječjih slikovnica. Njegovi potezi rukom bili su jasni i precizni, kao da ih je pokretala neka posebna sila, pokreti tako rafinirani, gotovo nespojivi s jednim bucmastim dječakom iz obične, radničke obitelji.

U lijenim ljetnim popodnevima, okupili bi se šentadi ispred Ukićeve kuće, netko bi odnekud izvukao zgužvanu bilježnicu i batrljak od HB olovčice, gurnuo Krmiju u ruke i rekao - ajde nacrtaj nešto! Nije ga trebalo dugo nagovarati. Svi smo u to vrijeme bili zaluđeni stripovima, gutali smo Zagora za doručak, Blek Stenu za ručak i Komandanta Marka za večeru, tako da su prizori vječnih bitaka između kauboja i indijanaca, Engleza i pobunjenika, dobrih i zločestih momaka, bili motivi na kojima smo odrastali i gradili vlastitu viziju svijeta u kojem želimo živjeti. Krmi nikad nije kopirao nešto već poznato, već je gradio novi svijet, likove koji su spontano nastajali u našim glavama, on bi znao pretvoriti u stvarne osobe.

Fascinantno je bilo gledati kako se obična olovka u Krmijevoj ruci pretvara u čarobni štapić, igra kazačok, pleše valcer s takvom lakoćom kao da se pretvara u živo stvorenje. Ispočetka bi tragovi na bijelom papiru izgledali nejasni, gotovo besmisleni, a onda bi Krmi u nekom trenutku odlučnim potezom sve linije povezao u suvislu cijelinu. Vidio je on već u svojoj glavi kompletan prizor, a olovka je bila samo medij kojom je uspjevao oživjeti svoju imaginaciju.

Imao je Krmi beskrajnu maštu i smisla za pisanje što su obilato koristili drugovi iz razreda žicajući ga da im piše zadaće. Beskrajno duhovit, uvijek svoj, poseban. Međutim, koliko god je bio nadaren za umjetnost, s druge strane je bio totalna truba za matematiku, fiziku i općenito sve što je imalo veze s brojkama. Tablica množenja do deset, za njega je uvijek ostala enigma.



Zaljubljivao se rijetko, ali uvijek strasno, žestoko, zaljubljivao se ne samo srcem i mozgom već čitavim tijelom, od tjemena do malog prsta na nogama. I uvijek nesretno.
Jednom je, čeznući za jednom Melitom iz Zagreba popio deset čaša vina zaredom. Nakon treće čaše, znali smo sve o ljubljenoj Meliti, nakon pete, sve o njenoj mami, bratu i psiću Ogiju, nakon sedme, sve o najtajnovijitim Krmijevim čežnjama. Nakon devete, ništa više nismo znali. Čak ni to kako spasiti Krmija. Sve bi bilo u redu da se nismo nalazili na jednom pučinskom otočiću, udaljeni najmanje tri sata plovidbe do najbliže civilizacije. Krmi se, sav zanesen veličanstvenim govorom, u pola rečenice zapleo o neki zarez, srušio na tlo i sav klonuo zaspao ispod prvog bora ko vrića kumpira. Spavao je satima, povremeno se budeći i nešto buncajući. Mi smo ga pokrivali šugamanima kad bi primjetili da se trese, tjerali da pije vodu. Uglavnom, njegovo prvo pijanstvo svi smo zajedno odbolovali, a Melitu, htjeli-ne htjeli, nećemo tako lako zaboraviti.

Moj dobri Krmi nikad svoje talente nije uspio ostvariti do kraja. Naravno, zbog svih tih matematika, fizika i kemija, nije uspio završiti ni srednju školu. Nitko ga nije uspio "gurnuti" u umjetničke vode. Istina, i on je bio svojeglav, mogao je i bolje proći da je želio prihvatiti neke savjete. Danas svoj kruh zarađuje kao skelar u našem škveru. Slika i crta samo onako za svoju dušu. Ali, nije nezadovoljan, nije nesretan. I danas, kad god se sretnemo, u trenu me razoruža svojim osmijehom, uvijek ispali nešto ludo, neočekivano, duhovito za popišat se od smija. Ostao je isti, dječački zaigran, u vrijeme plastik-fantastik civilizacije, on još uvijek sanja kao Zagorov Chico, vodi mudre razgovore s Blafom i Žalosnom Sovom i ljuti se na onu vreću buha od Floka.

Priznajem, fasciniraju me talentirani ljudi. Obožavam ljude koji u sebi imaju u sebi taj božanski dodir, ljudi koji znaju pisati, skladati, pjevati ili slikati s takvom lakoćom, kao da to nije ništa posebno, kao da je to normalno, kao neš ti...
Možda sam nepravedan prema onima koji se svojim radom, upornošću i trudom uspjevaju približiti vještinama nadarenih, ali neka mi oproste - to je ipak neka druga kategorija. Radom se može postići zanatska preciznost i korektna umješnost, ali jedino istinski dar može stvoriti dimenziju više.
Zar nije zanimljivo kako je naš jezik postavio riječi "rad" i "dar"?

Ipak, "zanatlije" nisu oprečni "umjetnicima". Postoji još jedna kategorija u tom čarobnom trokutu. Naši stari su ih nazivali - injorantima!
Injoranti su tipovi kojima ništa na ovome svijetu nije dovoljno dobro, barabe koje su sklone sve relativizirati, svaku vrijednost umanjiti, svaki potez fantasta proglasiti budalaštinom. Hladni i proračunati, injoranti su bolje opremljeni za ovaj svijet, uvijek su snalažljiviji, odlučniji i efikasniji.

Stoga i nije čudno da u vremenima kad nam već opasno krulji u mozgu, upravo injoranti kroje sudbinu, a umjetnici preživljavaju montirajući skele od cijevi i puntižela...