Priznajem da sam mrvicu zavidan onima koji često idu na službena putovanja, pogotovo onima kojima „putopisanije“ spadaju u radni zadatak, oooh pa ima li bolje kombinacije spajanja ugodnog s korisnim, laptop u ruksak i foto-aparat oko vrata i vozi Miško!

No, ne žalim se, kad te tvoja vlastita tvrtka koja je vazda u nekim teškoćama, pošalje na sedmodnevno, ajmo to tako reć – "stručno usavršavanje“, onda ti ne preostaje ništa drugo nego maksimalno iskoristit dane mogućnosti. Budući da nema smisla potanko objašnjavat zakučaste tajne sistem-administracije UNIX-ovih sustava, onda ćemo taj dio preskočiti. Ali bez zafrkancije – radilo se junački i mnogo se toga novoga naučilo khm khm (moram to napisat samo zbog mojih škverana koji će ovo čitat :-D)



Dakle, di smo ono stali, ahaaa, nisam baš siguran zašto su mi ovih dana često takve misli navirale, ali ovaj me boravak u Puli dosta podsjećao na jedan davni davni „produženi boravak“, ljeta osamdeset i neke kad sam ovim istim ulicama krstario u bijeloj mornaričkoj odori. Istina, glavne koordinate tadašnjih skitanja bile su znatno drugačije, sladoled kod Zlatnih vrata, kino predstava „za djecu i vojnike“ te dobra klopa kod tete Almerije i barba Krste.



Ovoga mi puta nije padalo na pamet odlaziti u kino, zgradu na brežuljku u kojoj su živjeli teta Almerija i barba Krsto nisam uspio prepoznati, jedino su Zlatna vrata još uvijek na istome mjestu.
Možda me malo i smetalo to vazdanarogušeno nebo, ali me s druge strane smirivalo druženje s brončanim gospodinom Joyceom koji je sve tekuće prosinačke kiše stoički podnio.







Pri kraju jednog udarničkog dana kad nam je preostalo kojih dvadesetak minuta rada, iznenada nas je iz hiperfokusiranih unixovih naredbi prenula neobična muzika iz susjedstva.
Bubnjevi, trube, saksofoni, basovi, složni u nekom veselom ritmu, u trenu su notama obojali sivi dan. Najprije sam pomislio da to neka limena glazba ima probe u Rojcu, ali ne, muzika je ipak dopirala sa ulice.
Bilo bi šteta ne vidjeti u kojem grmu leži zec!

I zaista, u dvorištu stare oronule kasarne, predimenzionirane u svakom pogledu, ogromnih zidova, ogromnih prozora, ogromnih dimnjaka, okupila se skupina od kojih tridesetak muškaraca i to sve odreda - Roma. Poneseni glazbom, čak su i kolo zaplesali, istina,bilo im je malo čudno vidjeti nas par "bijelaca" koji smo bez pardona uskočili padobranom na njihovu feštu, ali u svakom slučaju, nisu se dali zbuniti. Njihovi instrumenti bili su obljepljeni plakatima, s kojih se smješilo lice nekog jako zadovoljnog tipa.





Vidjevši da snimam i da čak imam notes u ruci, prišao mi je jedan od pleh-muzikaša.
Vi ste novinar?
Aaaa, nisam nisam...
Stvarno niste?
Ma nisam.
A zašto slikate?
Pa zanimljivo je, a recite mi šta je ovo, šta se slavi?
Evo, čekamo našeg novog saborskog zastupnika. Želi nam zahvaliti što smo glasali za njega.
Ahaaaa!
A u kojim će novinama to biti?
Neće biti u novinama...
Zašto?
Bit će na internetu!
A gdje?
Brod u boci.
Kako!?
Brod u boci!
Nikad čuo!
Ha ha, nije ni čudo da nikad nije čuo, ali moram priznat da me početku čak i malo razočarao sam povod okupljanja, ma neš ti prežence od saborskog zastupnika da bi sad za njega trebalo organizirat svečani doček, ali dobro, kad je bal - nek je bal.

Nešto kasnije mi je bilo jaaaako žao što nisam ostao još malo s veselim Ciganima. Muzika je bila dobra. Društvo pogotovo. Ali me oborilo s nogu kad sam vidio s kakvim se kolicima dovezao novi zastupnik romske nacionalne manjine. Ma kakve taljige, kakve kočije, konji vrani...



U skromnom se autu dovezao novi saborski zastupnik, ha ha ha!
Ma brate jednom se živi!

Možda bi nam gospodin zastupnik i posudio koji đir da smo ga pitali, ali nama, smjernim škveranima,nisu bila naporna ni cjelovečernja pješačenja do jednog finog restorana u kojem smo uživali u pjatancama i domaćoj malvaziji.
I tako, svugdi je lipo poć, al najlipše doma doć...







Zapravo, čini mi se da volim putovanja najviše zbog onog, gotovo svečanog trenutka kad na vlastite noge navučeš stare razgažene kućne papuče pa ti čitavo tijelo prožme osjećaj ugode i udobnosti pa ti ne preostaje ništa drugo nego onako sam sebi u bradu promrmljat – fala Bogu, konačno sam doma...