Sretnem je svakog jutra negdje između pošte i glavnog trga dok moj radni dan još nije ni počeo a njezin je već pri kraju. Priznajem da dvadesetak minuta nakon naprasnog progonstva iz carstva snova ne izgledam kao najljubaznija osoba na svijetu, ali me njezino srdačno"dobro jutro" svakog puta razoruža i donese osmijeh na lice. Negdje je mojih godina, sitna ali vitka, živih očiju, uvijek decentno odjevena i diskretno našminkana. Svojom pojavom potpuno odskače od našeg, najčešće površnog doživljaja ljudi koje onako s nepristojne visine nazivamo smetlarima. Slično kao što slikar vuče poteze kistom po platnu, tako i ona slika svoju sliku grada ali nešto drugačijim alatom - metlom.



Još i prije svitanja, od stare ribarnice na rivi glavnom ulicom do Pjace i Cimatorija pa još dalje prema "Mliječnome" i sjevernim gradskim vratima teško ćete naći opušak, papirić, otpali list... Netko će možda pomisliti kako naša Mare ima čarobnu metlu, ali prije će bit da ima čarobne - ruke. Ona je ključarica i domaćica grada. Možda i nije čudotovorka, ona je jednostavno od onog soja ljudi koji tiho ali uporno stvaraju dobri duh grada, onaj fluid nestvaran i nevidljiv ali i te kako opipljiv. To su ljudi pored kojih svakodnevno prolazimo ali ih ne zapažamo, ako ih nekim čudom čak i primjetimo, vrlo je vjerojatno da ćemo već na slijedećem raskršću zaboraviti njihova lica.



Lica koja nikada nećemo ugledati na jumbo plakatima, lica ljudi koji nikada neće ostvariti povlaštene mirovine a trebali bi, jer samo jedno njihovo "dobro jutro" uz iskren osmijeh vrijedi više od svih šarenih iluzija ovoga svijeta.