Kad ti se u gluho doba noći dok sav normalan svijet sniva pravedničkim snima, u isti autobus snoviđenja ukrcaju Ambra Angiolini, Charles Bronson, Fernandel, Pero Kvržica, Divljak i Milo Dijete, Patrick Jane i sasvim nenadano - Nataša M. -prija s Fejsa, onda to može značiti samo jedno - brak je odnio šalu...

Šalu na stranu, našopan sam ko gusan kakofonijom zvukova svakodnevice počevši od onog unjkavog voditelja s radija koji me u šest nula nula tlači budalaštinama tipa tko je s njime u studiju, tko je za tonskim pultom, a tko bira glazbu, pa preko lijenih krava koje svojim prdežom uništavaju ozonski omotač i monstr-zvučnih kulisa tisuću i jedne sapunice tokom dana koji će nakon niza katastrofičnih dnevnika, reklama za banke i mobilne operatere trijumfalno skončati američkim napeticama s high-society ubojstvima garniranim širokim asortimanom krvavih iznutrica, u konačnici me i ne začuđuje šaroliko društvo skriveno pod mojim lancunima.

Ukoliko se ipak zaželim mirnog sna, tada mi ne preostaje ništa drugo nego tokom dana pronaći petnaestak minuta vremena za sebe pa skoknuti na neko skrovito mjesto uz more, brdo, šumu, rijeku, ma bilo kamo samo da na miru mogu zaurlati iz sveg glasa. Onako muški, profondo, ko karibu za vrijeme parenja. Poželjno je da se takve seanse izvode bez prisutnosti svjedoka, ali ako se već netko slučajno zatekne u radijusu od pola kilometra nije mu potrebno ništa posebno objašnjavati.

Mada ne postoje precizna pravila o intenzitetu i načinu urlikanja, poželjno je izbjegavati vikati prema strmim liticama ili surim klancima kako se posljednji krici Mediterana ne bi odbijali o visoke barijere i postizali kontra-efekt sukladno trećem Newtonovom zakonu. Isto tako, nije dobro urlati u duboke bunare, zdence ili gustirne jer bi se na taj način veliki dio naše negativne energije mogao pretočiti u vodu, ni krivu ni dužnu. Jao si ga onima koji bi kasnije morali piti iz tih zdenaca! Ako se mislimo osloboditi svojih frustracija tako da ih prenesemo na druge, ništa dobroga, a još manje pametnoga nismo napravili.

Ipak, najljepše je u prirodu krenuti bez dernjave. Tako sam se ove nedjelje, nakon dugo vremena odlučio prošetati brdašcima iznad Trogira koji u nizu jedan za drugim amfiteatralno zatvaraju nekadašnjo Malo polje, ali ujedno štite grad od hladnih vjetrova sa sjevera.
Upravo zahvaljujući njima i otoku Čiovu s juga, Trogir ima specifičnu mikroklimu, nikad javno istaknutu i "brandiranu", ali uvijek stupanj-dva topliju od "ostatka svijeta."



Na žalost, nekada opjevane želene livade od Krbani sve do Dragulina, danas su prekrivene betonom, ili u najboljem slučaju dračom i brnistrom. Utihnula je i pjesma vinograda, tek tu i tamo poneki maslinik podsjeti na bolje dane. U brdo se više ne ide, dica se bave drugim zanimacijama, a oni nešto stariji očito imaju pametnijeg posla. Stare staze kojima se nekad iz grada moglo doći sve do zaseoka Planoga i Segeta Gornjeg, danas su zarasle u šikaru. Šume više nema, iz krša proviruje tek "trava i nisko raslinje", čak je i "Magareća kamenica" potpuno presušila. Tovari i mazge očito se nalaze na nekim drugim položajima.
O tempora, o mores...



Ali bez obzira na to što ova brdašca danas izgledaju tako jadno i zapušteno, gušt penjanja uz njihove obronke nije izblijedio, naprotiv, kako ulaziš dublje u taj prostor osjetiš da je snaga prirode ipak jača od čovjekovog bezumlja pa te obraduje svaki novi bor ili čempres koji nekim čudom uspjeva opstati u moru sivog kamena.

I naravno, po običaju, mene odmah puknu neke fiks ideje kako bi bilo dobro okupit ekipu istomišljenika, izvuć iz zaborava nekadašnje staze, potegnit nekoliko novih pravaca, napravit kružne ture, označit po planinarskim pravilima, neka ljudi dolaze, neka ljudi uživaju...



Iz tog romantičnog sanjarenja odjednom me prenuo neki pucanj! Hm, šta je sad, vrime od fešte odavno je prošlo, a do Božića i Nove godine ima se još gazit!?
Tko zna, možda mi se ipak samo pričinilo... nastavit ću dalje, do vrha mi je preostalo tek par stotina koraka...
Nešto kasnije, primjetih s druge strane klanca dvojicu lovaca s puškama u rukama i oko njih tri-četiri psa. Stoje na jednom mjestu, na prvi pogled posve nezainteresirano. A meni kroz glavu prolazi stotinu pitanja. Zar je ovo lovište?
Zar je već počela lovna sezona? Jesu li ovo uopće pravi lovci ili krivolovci?
Šta uopće mogu ulovit ovde? Guštericu, zelembaća ili u najboljem slučaju neku trčku ili jarebicu...

Već sam bio sasvim blizu vrha kad sam na svoj užas primjetio da ona dvojica pametnjakovića u drečećim prslucima okreću cijevi točno nekako u mom pravcu i počinju pucati!?
Buum, buuum, buum - ječilo je sa svih strana.
Heeeeeeeeeeej - proderao sam se na sav glas- šta radite!!!!!
A jedan od njih ni pet ni šest poviče prema meni - prasac!

Ma pogledaj ti divljaka bezobraznog - on će meni da sam prasac, pa kako ga nije sram, pa šta je ovo došlo na svit, meissusovo sveto...
Nisam uspio ni dovršiti misao do kraja, kad niti petnaestak metara od mene iz grmlja izleti ogromna divlja svinja!

Đizs, samo sam promrsio kroz zube, ako me ovi lapani ne upucaju, oderat će me divlja svinja!
Međutim, ipak sam stao na stranu divlje svinje, pogotovo kad sam vidio da iza ove velike trči još jedna, nešto manja.
Trči svinjo, trči, nedaj se!

I ti lovci...
Mislim, poznajem nekoliko ljudi koji se bave lovom i ovako, susrećući se s njima u "normalnim" okolnostima, dobiješ dojam da je to sve poštena normalna i pristojna čeljad, pogotovo kad me nastoje uvjeriti da oni zaista vole životinje, da im pomažu, grade hranilišta, pojilišta - po njihovim pričama svijet je prekrasna šarena livada po kojoj bezbrižno šeću Pirgo, Bongo i Kongo dok nadasve humani lovci okupljeni oko logorske vatre samo preokreću kobasice koje su upravo jutros kupili u mesara Pere i uživaju u lovačkim pričama...

Hm... očito neki vrag uđe u ljude kad im daš puške u ruke...

Definitivno mi se smrklo pred očima kad sam nedugo zatim ugledao i treću svinju, svu krvavu i ranjenu kako u agoniji šepesa preko oštrog kamenja i očajnički želi pronaći put spasa...
U trenutku me dohvatio takav bijes, ma odakle pravo bilo kome da hoda okolo, puca i ubija kako mu god padne na pamet? I te njihove priče kao - razmnožili se vukovi, divlje svinje harače, medvjedi se razgoropadili...
Ma nemoj molim te!

Sve je u prirodi povezano i međusobno ovisno, pa ne može se razmnožiti ne znam sad koliko zvjeradi tek tako! Ali ne! Mi smo u svemu najpametniji, mi najbolje znamo tko zaslužuje živjeti a tko ne...

Iskreno, nekoliko minuta nisam dolazio k sebi, u jednu ruku sam želio da im ona uboga svinjica pobjegne, a s druge strane, možda bi bilo bolje da je pronađu i skrate joj muke...
Pun gnjeva okrenuo sam se natrag ne mogavši suspregnuti prezir prema tim ne znam ni sam kako da ih nazovem... Okej, mogu shvatiti da je to neki rudimentarni ostatak vremena kad je lov bio jedini način preživljavanja, čak mogu shvatiti i to mužjačko nadmetanje u stilu "čija puška bolje puca" ali opet...



Sutradan sam se raspitao je li uopće to bio legalan lov i smije li se loviti tako blizu grada i dobio sam predvidljiv odgovor - sve je legalno, upravo je jučer otvorena lovačka sezona, zna se koji su lovci jučer ostvarili "vrijedan trofej."
Mda, sve je divno krasno i za popizdit legalno, čak su i mene mogli legalno upucat jer eto - očito su ostale tek rijetke budale poput mene koji u prirodu vole odlaziti iz sasvim drugih pobuda...