Kad sam se već u prethodnom postu dohvatio kralja Bele četvrtoga, bilo bi pošteno da ovim zaokružim njegovu trogirsku pustolovinu.

Dakle, bježeći pred hordama koje su njegovo veličanstvo htjeli samljeti u tartar-biftek, Bela IV se sa svom svojom svitom sklonio u dobro utvrđenom gradu Trogiru. No, Tatari nisu odustajali tako lako, kad nije prošlo silom, vjerojatno neće ni milom pa su pokušali koristiti i metode diplomatskih pritisaka. Tako je Kajdan, zapovjednik tatarske vojske poslao svog izaslanika koji je, ako je vjerovati svjedocima, pred zidinama starog grada poručio Trogiranima na tečnom hrvatskom jeziku - Nemojte uzimati na se krivicu tuđe krvi, nego predajte u naše ruke neprijatelje, da ne budete upleteni u osvetu njihovu i ne poginete uzalud!

Poruku je dobro razumio i sam kralj Bela IV koji se počeo osjećati nesigurnim u samome gradu pa je novo utočiste pronašao na jednom otočiću južno od Čiova, ufajući se da Tatari nisu tako dobri plivači, a bome ni moreplovci da će se tek tako drznuti napasti otok.

U povijesnim knjigama nisam uspio pronaći podatak koliko je vremena prognani kralj proveo na pustom otoku, no u svakom slučaju, narod je nakon njegovog odlaska, taj škojić, do tada bez imena i bezimena, prozvao - Kraljevac!



Kako su jadranski otoci dosta pouzdani i postojani, Kraljevac se i danas nalazi na manje-više istom mjestu, u društvu nešto prostranije Svete Eufemije iliti narodski - Fumije, otprilike pola milje ispod južnih čiovskih uvala.

Ulogu kraljevske straže i ključara dvora, preuzeo je greben Zaporinovac. Ispod lanterne na njegovim sikama nalazi se mali betonski plato za kojeg me vežu hm... neka nježna sjećanja...



A Kraljevac, kako li danas izgleda?
Paaaaa, iskreno rečeno - ništa naročito, odlikuju ga dvije potpuno različite strane, sjeverna šumovita i zelena, a južna hridinasta i siva, izjedena od silnih valova juga koji tko zna koliko milenija tuku istom snagom i upornošću. No obje obale su jednako nepristupačne, stoga nije čudno što se otok Kraljevac ne spominje tako često u đitama ljetnih kapetana.





Neko vrijeme su okruški težaci znali ostavljati islužene tovare da u miru na otoku provedu stare dane. Što je za američke umirovljenike Florida, to je za okruške tovare bio Kraljevac, a kad su i njih namagarčili, istinski vladari škoja postali su divlji kunići koji su nekad slavni kraljevski otok pretvorili u swingerski raj. Ah kakva degradacija...

Međutim, mene je ovog me puta kopkalo nešto drugo, zanimalo me može li se proći kroz sav taj gustiš sa sjeverne strane i izbiti na vršni greben s kojeg će zasigurno pružiti lijepi pogled.
Barčicu sam ostavio privezanu za škrapu...



... i potom vrlo ambiciozno krenuo u istraživanje otoka naoružan poluraspadnutim patikama i nekakvim štapom s kojim sam razmicao bodljikavi divlji bršljan.

Premda se šuma na Kraljevcu ispočetka činila potpuno neprohodnom, kroz taj dio sam čak i uspio proći, naivno se nadajući kako je najteži dio puta ostao iza mene. No, našavši se okružen prijetećim grmljem koje istina - zanosno draška nosnice, ali ne dopušta ni milimetra prostora za prolaz, preostalo mi je samo zavapiti - mili Bože kud sam zašo, nigdje puta nigdje staze...



Do vrha grebena mi je ostalo proći kojih tridesetak metara, ali onako izgrebanih koljena i pun friževa po rukama, zarobljen još tim glupim dračavim bršljanom, odlučio sam se povući na rezervni položaj. Nema smisla, ovako zamršenu situaciju, ne bi uspio riješiti ni Indiana Jones sa svojom mačetom.

Vraćajući se prema brodu, nikako mi nije bilo jasno kog je vraga taj blentavi Bela izabrao upravo ovaj otok za ljetnu rezidenciju!? Ti Mađari očito nemaju pojma o otocima!
Ma mislim, otok je super, samo mu fali pet za učinit šest, ae...

Da se pokušam popeti s južne strane - nije mi padalo na pamet, još najbolje da se stumbam s tih litica pravo dolje u dubine...



Utjehu što sam ostao bez atraktivnih fotki s vrha kraljevskog otoka, donekle su mi donijeli potomci austro-ugara koji su prvo listopadnu nedjelju iskoristili za dokono regatavanje u Šoltanskom kanalu.









Istina, dušili su im špinakeri i onako iz daljine, nisam uspio uočiti jedriličarski "mot" karakterističan za naše ljude, ali neeeee, nisam ni na trenutak pomislio kako su nas i u najnovijim povijesnim okolnostima ti austro-ugari opet nasamarili, ma kakvi. Nisam, e ...