Policijski glasnogovornici su mi jedna od najiritantnijih pojava na domaćem medijskom nebu. Oni koji bi po prirodi svoga posla, prvi morali javnosti plasirati relevantne informacije o nekom događaju, kao da su plaćeni da u stvari ne govore – ništa!

Ovako otprilike izgleda njihov tipični izvještaj...

Djelatnici policijske uprave Šibensko-kninske, prema provedenim kriminalističkim istraživanjem, utvrdili su osnovanu sumnju da je 47-godišnji državljanin Bugarske počinio kaznena djela zlouporabe opojnih droga i krivotvorenja isprava.

Ah divnih li i poetičnih izraza! Zlouporaba opojnih droga? Hm, ako postoji zlouporaba, onda bi vjerojatno morala postojati i dobrouporaba opojnih droga! Bi li to isto bilo kažnjivo djelo? Krivotvorenje isprava!? Moram priznat da me ovo krivotvorenje isprava trenutno asocira na učenička prepravljanja jedinica u četvorke kad bi se uspjeli dočepat dnevnika preko malog odmora ili muljaže sa slikama oko mjesečnih pokaza za autobus.

Ima još boljih izjava!

Nepoznati je maskirani počinitelj, uz prijetnju nožem i tjelesnom snagom, počinio razbojništvo nad 40-godišnjim zaposlenikom benzinske postaje i otuđio nepoznatu količinu novca. Nakon razbojstva, udaljio se u nepoznatom pravcu...

Poaala sine, teške li jednadžbe – sve je nepoznato! Nepoznat počinitelj, nepoznata količina novca, nepoznat pravac kojim je odgibao! I ajde sad ti budi policajac a'la Andy Sipovitz pa riješi ovu zavrzlamu!

No, danas nemam namjeru samo tamburat po glasnogovornicima, konačno, i u drugim strukama zapažamo živopisne izraze i forsiranje zamumuljenog riječnika. Utješno je što nakon godina edukacije i prilagođavanja ipak shvatimo neke stvari. Eto na primjer - ljudi koji piju previše vina su pijančine. Ljudi koji piju previše vina, pljuckaju i povraćaju to isto vino u metalne sićeve nisu pijančine nego sommelieri.

Sommelieri se isto drže svog izuzetno pompoznog riječnika dok ocjenjuju vina. No, u posljednje vrijeme, njima su se, ničim izazvani, pridružili i ocjenjivači maslinova ulja. Za njih još nisu smislili prikladni naziv. Eto, mogli bi bit olivierri…
Slušaj ‘vamo šta kažu olivierri!

Prvoplasirano ekstra djevičansko maslinovo ulje je skladno, intenzivnog mirisa po zelenom plodu, intenzivno svježeg mirisa po zelenoj travi, zelenoj banani i jabuci , srednje intenzivne gorčine i pikantnosti, u okusu dominira gorki bajam uz cvjetnu notu sa produženim srednje intenzivnim pikantnim djelovanjem u paokusu…

Astimande, kakvo li je zapravo ovo ulje?

Ajde dobro, o “paokusu” neću niti razmišljat, gorki bajam, zelenu travu, čak i jabuku, još ću nekako prihvatit, ali brate, šta radi zelena banana u maslinovom ulju? MIslim ono… banana?
Hm, možda je tik do maslinika rasla neka palma s bananama? Ili je recimo, netko od slučajnih prolaznika jeo banane za vrijeme formiranja ploda!? Ne želim ni razmišljati o tome kako se neka od ekstra djevica igrala s bananom dok je brala masline? Sto pitanja – malo odgovora, čovječe, prema ovome, oni policijski izvještaji o nepoznatim počiniteljima izgledaju kao šala mala…

Kad malo bolje pomislim, u okvirima svake struke se formira taj posebni, gotovo tajni govor, koji na neki način, tom poslu želi dodati dozu ekskluziviteta, kao ono – mi smo jedini koji to razumijemo i baš nas briga za vas, konačno vi i niste dužni shvatiti o čemu govorimo, pa ne može baš svatko raditi ovaj naš posao, mda…

Najčešće se takvi “stručni” izrazi uopće ne uče na fakultetima nego se formiranju spontano, u svakodnevnom radu, tako da zapravo ne možemo govoriti čak ni o tajnom jeziku, već o tajnom slengu svake struke.

Kad sam tek počeo radit na škveru, naslušao sam se raznih priča o tome kako stari mačci iz pogona redovito nastoje vatat mlade inženjere u đir, podmistit im neku trapulu, i to ne iz zlobe, nego čisto onako da vide kako dišu, ima li štofa u njima…



Stoga sam, nakon prvog obavljenog posla, prilično oprezno dočekao zajapurenog poslovođu brodomontera koji je već s vrata moje kancelarije povikao – “jel ti paluba u škvaru ili kartabon?

Bogte, o čemu ovaj priča, kako ste ono rekli? I ajde sad, ti si kao ono mladi inžinjer – ne smiš ispast tukac isprid njega koji je već trideset godina u škveru! Ajde dobro, paluba, božemoj znam šta je paluba, škvara – to je valjda pravi kut, ali koji je vrag taj ka… kata… kako ste rekli… kantarion?

Kartabon!

Na sreću, spasio me stariji kolega koji je nasrtljivom poslovođi suvereno odgovorio – dva cijela trideset I šest! Zadovoljni je brodomonter promrmljao nešto sebi u bradu i odjahao dolje prema navozu. Očito da je to “dva cijela trideset i šest” bio magični izraz koji je uspio riješiti neugodnu situaciju.

Svakog novog radnog dana otkrivao sam tako neke izraze i polako učio i shvaćao kako to rebro mora udarat u kantunal, kakav blanj triba stavit na tondin, kakva je maškara za holand dvistadvadeset puta deset i još puno zawebanih stvari.
Istina, nisam se tako lako opuštao, jednom me štrecnulo kad me baš ovaj kolega koji me spasio sa dva cijela trideset i šest priupitao:

-Ideš li u ERC-a?
-Idem.
-Aj molim te na povratku, skokni u Gorski Kotar , svrati do Princivalija i reci mu neka mi vrati škvaru cotu.

Oooooo nebesa – raširio sam ruke i očajnički zavapio…
Gorski kotar? Škvara cota? Ne, ne, to je već previše za moj napaćeni mozak!

Na koncu se ipak ispostavilo da ne moram put Delnica, Čabra ili Vrbovskog već je Gorski kotar dio našeg škvera, smješten na jednom brežuljku među borovima prilično idiličnog izgleda - eto, samo zato ga zovemo Gorski kotar!

A škvara cota? Eh sad, da vam idem objašnjavat šta je škvara cota, ne biste se nikad vratili na, kako bi rekli oni s početka priče - izvršavanje svojih redovitih radnih obaveza. Zato ekipa – radite nešto, nemojte mi samo visit po internetu!