Krasno poslijepodne kasnog ljeta, izmamilo mi je, osim smješka na lice, iznenadnu želju za pokretanjem uspavanog dupeta na kakvu-takvu aktivnost, a budući da mi se u posljednje vrijeme tako nešto ne događa baš često, spremno sam pohitao na kratki planinarski trening prema 444 metra visokom brdašcu zvanom Vlaška.
A Vlaška, ko rasna Vlajina, tako fino zaobljena i skromna u svojim zahtjevima, nepravedno je malo posjećena, pogotovo uzimajući u obzir da se s njezinih obronaka, a pogotovo vrha, pružaju prekrasni pogledi na otoke srednjo-dalmatinskog arhipelaga, a za osobito lijepog vremena, može se vidjeti čak i Mandin klanac.

Naravno da nisam odolio ispucati desetak foto-plotuna prema pitoresknom gradiću u podnožju, nadajući se da ću dobiti fotografije od kojih će ah, zastati dah...

Na platou Vlaške ugodno sam proćaskao s nazočnim vatročuvarem, bilateralni sastanak na vrhu iskoristili smo kako bi rezimirali aktualno stanje u vatrogastvu i šumarstvu brdsko-planinskih predjela, odredili smjernice budućeg razvoja i na koncu, izrazili obostrano zadovoljstvo visokim stupnjem usaglašenosti stavova.

No, dolaskom domu svome i iskrcavanjem svjetlozapisa u ovu škatulu, ostao sam osupnut, čak i zabezeknut koliko se neželjenih objekata nasilno smjestilo u okvir moga subjektiva. Bložemili, fotke potpuno neupotrebljive, od šume ne vidiš drveće, a drevni stari grad potpuno se izgubio među tim monstruoznim nakupinama građevinskog materijala.





Općenito, dalmatinska obala sve je više nalik vanjskim skladištima raznih Bau-mini-maksija i ostalih čudesa u kojima možeš kupiti sve, od brokve do lajt-motiva, međutim, fleksibilni kakvi već jesmo, uspjeli smo čak i u tom germanskom skladu nametnuti balkanski štih.



Zatim mi je sinula ideja da bi više uspjeha mogao imati snimajući s druge strane i to ni manje ni više nego najvećeg objekta u gradu i okolici, a to je zna se... uh, ne smin kaaaaaazat, isukrstami ne smin kazaaaat, e!

Naime, upravo s tog plutajućeg objekta čiji naziv, karakter i namjenu ne smijem više javno spomenuti, diskretno su mi uskratili pružanje gostoprimstva, pravdavajući se sigurnosnim razlozima, ali tek onako usput napomenuvši jednu sitnicu kako su negdje i nekada na webu vidjeli određene napise i fotografije koje navodno krnje ugled i djelo bla bla bla. Ma da ne duljim previše, mislili su na OVO!

No, što izgubiš na mostu dobiješ na ćupriji (ili obrnuto, nisam više siguran), pa sam do slijedećeg uzvišenog položaja došao preko drugih kanala, odnosno požarnih skala (opet se ja igram s vatrom!).
Ovdje je bilo nešto bolje, riva i grad pružili se kao na dlanu, pogled samo takav, milina ti je gledat, ali brate, nakitilo se jarbola ko lustera u prodavaonici rasvjetnih tijela.





Ipak, prema jarbolima i jedrima oduvijek sam bio meka srca pa mi objektivno govoreći to i nije predstavljalo veliki problem.



Uvidjevši da mi visoki položaji baš i nisu nešto naročito dobro aspektirani, došao sam na svoje kliketajući s nadmorske visine nula cijelih nešto. Zamislite čuda, čak i pogled iz takve perspektive ne mora biti nužno loš!













Uglavnom, nakon svih ovih akrobacija, shvatio sam da se moraš domoći jako jako visokog položaja ako želiš da svijet ispod tebe uistinu izgleda divno i krasno. To što na takvom položaju lako možeš izgubiti osjećaj za realnost, tek je usputna nuspojava, gotovo beznačajna s obzirom na užitak lebdenja.
Stoga apsolutno razumijem našu Zlatoustu, nije žena ništa kriva, samo su njoj perspektive jasnije nego nama, sitnoj boraniji na zemlji. Možda je jedino problemčić u tome što njezin balon leti sve više i više i ne dao Bog da jednog lijepog dana dosegne egzosferu pa da se od silnog potlaka implodira u plus-minus beskonačnost... Možda bi tada neki zlobnici odahnuli, ali realno - bila bi to prava šteta...
Ako ništa drugo, ostali bi bez vrhunske stand-up komičarke! Za zemlju u kojoj se ljudi tako rijetko smiju, bio bi to nezamisliv gubitak.