Ako je otok dio kopna okružen morem, onda je svjetionik dio mora okružen svjetlošću. Otok-svjetionik više je od otoka samog, on je njegov integral, otok na kvadrat kroz dva, on je dio svijeta izvan vremena i prostora. Ako postoji peta dimenzija, onda su upravo svjetionici njezini lučonoše ...







Nakon tri godine, opet sam na Murvici. Na prvi osjećaj, učini mi se da je puno vrimena prošlo, a već u slijedećem trenu, sve izgleda isto. Stari bor još je uvik tu, ali bez ijedne iglice i životnih sokova u sebi...



Može li se uopće opisat život na lanterni ovako kad dođeš samo na jedan dan, i to dan okupan kolovoškim suncem, dan iz udžbenika Prirode i društva u kojemu piše da su ljeta na Mediteranu vruća i suha, a zime blage...



Nenad, naš domaćin, već je tridesetak godina lanternist. Od Sušca i Palagruže, jadranskih stražara prema Otrantskim vratima pa sve do malene Murvice, šćućurene u Drveničkom kanalu. Nenad se ne razbacuje velikim ričima, ne izvlači iz svoga života na lanterni grčku tragediju niti veliku epopeju. Vidilo se na njemu da mu je puno drago šta smo mu došli u vižite, ali isto nam nije tija dat previše rišpeta.
Ali, ko mu može zamirit, napokon može s nekim progovorit, vikat, beštimat, pribotunavat...

-Da nije kome palo na pamet sist mokrim mudantinama na kušin!
-Vidite li onu veliku kriglu? Neeeeee tu, onu veeeeliku, od litre! E, baš tu, nemojte da se neko slučajno maši napit iz te veeeeelike krigle! To je mooooja krigla i samo jaaaa smin pit iz nje!
Uostalom, tako i triba bit! Lanternist je i kapetan i komandant i kralj i car, njegova je na lanterni prva i zadnja!



Ipak, nismo se dali pripast jer dobro znamo kako se iza grubih riči obično kriju tople duše pa nas je tako i ovoga puta Nenad bogovski počastija, a šta ću vam sad uopće poć govorit kakve smo delicije kusali, eto, neka to ostane mala tajna, samo za ovu priliku - desetoročlane posade svjetionika Murvice.





Kao što Jabuka, vulkanska piramida na jadranskome kulfu izbezumljuje magnetske igle kompasa, tako i mala, naizgled pitoma Murvica vara kazaljke sata. Ne, ni to više nije slučajno, vrime na svjetioniku definitvno ne ide po onom normalnom, zemaljskom ritmu. Nije ni ujednačen, ponekad leti, ponekad stane, ponekad čak krene unatrag. A kojim će smjerom i kad – to nitko živ ne zna...



A naša Murvica, prava je mrvica, tek je nešto šira od zgrade svjetionika, eh da nije takva, vjerojatno bi se drugačije zvala, Murvica ima more u svome dvorištu u kojem rastu kapari, motar, uz tek poneki tamaris sa sjeverne strane.

Čak i više nego suncem, Murvica je najčešće okupana solju, Murvica je škoj koji miriše najlišpje na čitavome svitu. Odat ću vam tajnu, za vrelih ljetnih dana, na Murvicu izlaze čak i Male Sirene da se odmore od dugih lutanja morima...





Pravi ljudi od mora uvik sirenama pozdrave lanterne i njezine čuvare. Ovi modernog kova, naoružani milijunima konjskih snaga, ploterima, autopilotima i satelitima ne mare ni za koga, samo protutnjaju kanalom...



Kažu neki - uskoro neće više bit potribe za ljudima na lanternama, sve će se to dat riješit automatikom i kompjuterima. Ma bravo! Za par godina, neće više bit potribe ni za pomorcima, gradit ćemo brodove bez ljudi, bez posade, samo ćemo im unaprid programirat rutu, ukucat u kompjuter i vozi Miško! Sve će to funkcionirat bez greške, moš mislit!

Više volim da čovik falije nego da instrument pogodi!

A more? Oće li možda valovi, struje, plime i oseke bit regulirani automatikom i usklađeni sa zakonskom regulativom euroatlantskih asocijacija?

Izgleda da će svega bit, samo čovika više neće...

Plameno nebo iznad otoka Arkanđela dalo nam je do znanja da je vrime od partence.



Miljama kasnije, sve do Punte Križa, osvrtali smo se i pratili njezin besprijekorni ritam - dvije sekunde crvenog bljeska pa šest sekundi tame, dvije sekunde crvenog bljeska, šest sekundi tame, i tako do u nedogled. Lanterna je ostala sama, u zagrljaju mora i noći.

U brazdi iza naše krme ostalo je jedno Svitlo, jedan Otok i jedan Čovik.

Dobrovoljni zatočenik mora...