Nastupom Danyela Waroa i njegovog benda, sinoć je na solinskoj Gradini započeo ovogodišnji Ethnoambient, festival koji od svojih početaka njeguje kulturnu raznolikost, "world music" i etno izričaj, ali i manifestacija koja je svojom iskonskom snagom i posebnim duhom prerasla okvire običnog glazbenog događanja, stoga i nije čudno da ljubitelji ovakve vrste glazbe dočekuju svako novo izdanje s velikim uzbuđenjem.

Premda se danas na našoj sceni sve i svašta želi strpati pod "etno" pa će se tim epitetom rado samopočastiti narodnjački arlaukavci navikli na nastupe u opskurnim birtijama šljokičastih imena, prava vrijednost Ethnoambienta upravo je u tome što "odgaja" svoju publiku, svakog ljeta im donosi fantastične poslastice sa svih strana svijeta, za široku javnost mahom nepoznatih izvođača čiji su nastupi u konačnici još i "čvršći" od najljućih stadionskih rokera.



Upravo takvo je bilo i sinoćno izdanje, snažno, emotivno i žestoko, Danyel Waro, po vlastitom priznanju ne glazbenik nego tek "graditelj instrumenata i poljoprivrednik" sa svojim pratećim bendom poklonio nam je djelić Reuniona, samotnog otoka u Indijskom oceanu, francuskog departmana stotinama miljama udaljenog od Madagaskara, no u isto vrijeme otoka na kojem živi gotovo 800 000 ljudi.



A sve ljude ovoga svijeta, živjeli oni na Reunionu, Punta Arenasu, Pekingu ili pak Špišić Bukovici muče isti ili slični problemi pa unatoč tome što sinoć nismo mogli razumjeti ni riječ kreolskog jezika na kojem je pjevao Danyel, bez problema smo mogli prepoznavati što nam želi reći. U osnovi svega, uvijek se krije ljubav, ljubav je univerzalna tema, riječi kojima želimo iskazati svoju ljubav ponekad je teško izgovoriti, zapinju nam u grlu, ostaju neizrečene, ne uspjevamo "govoriti" čak ni vlastitim tijelom, nespretnim pokretima upućenim onima koji su nam dragi, najčešće uspijemo izgledati još smješnije, a glazba u svemu tome dođe kao nekakav univerzalni jezik kojega svi razumiju. Fascinantno je bilo osjetiti koliko se zvukova i melodije može dobiti iz ritma udaraljki, a posebno je zanimljivo bilo vidjeti Danyelove prijatelje na bini kako se izmjenjuju na instrumentima nakon gotovo svake pjesme.



I naravno, kao šlag na torti, kao poseban "specijalitet kuće", uvijek se pojavi taj začudni duh solinske Gradine, energija nekih dobrih ljudi prelije se preko zidina pa se stvori posebno, prijateljsko, opušteno ozračje kojemu se tako lako i ugodno prepustiti.

Pjeva se, cupka, pleše, netko snima, netko šeta, netko pijucka za šankom, netko sluša Jadro dok teče, ne postoje barijere između izvođača i publike, nitko nije zvijezda i svi smo zvijezde u isti mah, a u konačnici kad se svjetla pozornice ugase a ona u gledalištu upale, posvuda samo vidiš ozarena lica i osjetiš se sretnim što si dio tog mikro-svijeta, možda naizgled sitnog i beznačajnog, ali beskrajno vrijednog i plemenitog.



Pred nam su još dvije večeri Salona Ethnoambienta, večeri za koje unaprijed znaš da će bit savršene, večeri u kojima poželiš da vrijeme jednostavno - stane...