Ovih me dana obradovala jedna, gotovo nevjerovatna vijest pristigla sa splitskog FESB-a, na kojem je nakon dugog niza sušnih godina, već u prvom upisnom krugu popunjena kvota budućih studenata brodogradnje. Aleluja! Štoviše, zainteresiranih je bilo čak i više od predviđenih 40 mjesta, tako da sad, nakon početnog šoka, počinju prve analize koje pokušavaju objasniti otkuda toliko zanimanje mladih za jedno, u posljednje vrijeme gotovo prezreno zanimanje, pogotovo u svjetlu neizvjesne budućnosti domaće brodogradnje. Eto i ja sam, godinama već tupim kako najveći problem hrvatske brodogradnje čak i ne leži toliko u zastarjeloj tehnologiji, slaboj proizvodnosti i financijskim nebulozama koliko u nedostatku mladih ljudi koji bi se željeli baviti ovim, unatoč svemu - plemenitim poslom. Jer, predivan je osjećaj stvarati na svom radnom stolu ili ekranu računala obrise novog broda, sudjelovati u kreiranju njegovih nasitnijih djelova, oblikovati njegovu formu rebara, oplate i palube, surađivati s ljudima najrazličitijih struka i razmišljati o načinima kako smjestiti motore, generatore, električne vodove, opremu... I ko uopće može opisat onaj grop u grlu kad ta golema građevina krene s navoza prema moru, zahukta se poput goleme lokomotive kao da hrli u zagrljaj s morem.



Brod je na mnogo načina - živi organizam, konačno, nešto "mrtvo" se uopće ne bi moglo prilagoditi velikom plavetnilu, tako da ta, na prvi pogled, obična "hrpa gvožđurije", može na mnoge načine oplemeniti ljude koji su u doticaju s njime, bilo da ga grade ili s njim plove...



I eto, baš mi je drago zbog tih mladih ljudi koji će nam doći u škverove za nekoliko godina i mada sam svjestan da će ih veliki broj otpasti iz "igre" jer se radi o jednom od najtežih studija, zaželit ću im puno pameti, snage i upornosti.

Sretno mladosti!