Svaki put kad konkurencija želi ocrnit naš turizam onda obavezno onako s visine pljucne kao - vi Hrvati turistima nudite samo more i sunce! Ma nu! Aj kad ste tako pametni, ponudite nam vaše more i sunce ako ga još uvik imate. Nemoj ti meni kontra Lipe naše, znaš...

M'da, konkurencija ka i opozicija, uvik mora nešto pizdit, a meni je upravo zato puno drago vidit kako naša, stručno rečeno - vanpansionska ponuda, svakim danom u svakom pogledu sve više napreduje pa tako iz sezone u sezone smišljamo i šta je najvažnije -ostvarujemo nove projekte koji našim guzic-operatorima oduzimaju dah, a zle jezike prisiljava da ih isplaze do poda i konačno priznaju poraz. Ko se može borit kontra naše maštovitosti!



U onim mračnim vrimenima kad su privatne inicijative proglašavane deboto kontrarevolucijom, svako hotelijersko-turističko poduzeće u društvenom vlasništvu koje je držalo do sebe, obavezno bi na svojim hotelskim terasama organiziralo plesnjake na kojima bi lokalni bendovi u strelovitom usponu (najčešće nekakvih egzotičnih imena ala "Plava laguna", "Luna di sole" ili "Gusari iz Racetinovca") konačno dograbili svoj dio estradnog kolača. Uz raštimane gitare i falše bek-vokale s basistima koji bi svakih deset sekundi iskakali iz ritma pa bi bubnjari morali spašavat situaciju dodatnom tarapanom po činelama, meni je daleko najlipše od svega na tim plesnjacima bilo to šta bi se obično u blizini terasa sa "živom" muzikom nalazile odlične škuribande u kojima bi mi smotankovići koji smo tokom dugih zimskih miseci marljivo pohađali dopunske satove astronomije konačno došli na svoje pa bi jedrim turistkinjama vrlo rado objašnjavali di se nalazi Veliki, a di Mali medo, vidi li se dobro sazviježđe Djevice ili se možda sakrilo ispod južnog neba.



Kako smo u međuvremenu napredovali do neslućenih visina, danas umisto jedne hotelske terase po kvadratnom kilometru, imamo razgranatu čitavu lepezu mogućnosti za dobru zabavu. Kad zavladaju vako velike vrućine ka šta su nas strefile zadnjih dana, onda mi je posli večere (obično dva jaja na oko i čaša ladne bevande) najdraže učinit đir uz more počevši od stare ribarske lučice u Segetu Donjem pa lipo tamo do hotela Medene. Ima brat-bratu jedno četiri kilometra hoda tamo, četiri nazad, taman da ti otpadnu ona dva jajca ča si ih skonšuma za večeru.



I sve je to lipo i krasno, prođeš pored hotela Jadran u kojemu svira diskretna muzika s klavira, sunčano ludovanje cvrčaka zamjeni smiraj noćnih melodija pa dok iz daljine osluškuješ potmule zvukove putničkih brodova koji plove prema nekim dalekim obalama, pratiš njihova svitla sve dok ne nestanu tamo iza punte Drvenika i Jelinka.
Blaženo lito!



I tako sav relaksiran dođeš do Medene, na onaj dio između igrališta za paintball i nudističke plaže u koji se uguralo barenko osamstoidvadeset kafića, konoba, igraonica, pečenjarnica, sljadoljedarnica, prodavača fish-picnic aranžmana, iznajmljivača gondula i pedalina, pizzerija i svih ostalih pizdarija. I šta je nalipše od svega - iz svakog od tih
osamstoidvadeset objekata trešti druga muzika! Dok se opne zvučnika veličine autobusa na kat s poluprikolicama izvijaju ka trbušne plesačice u fantazmagoričnom ritmu, a basovi bjesomučno tuku humpa-cumpa ritam s povremenim prijelazima na ruf-ruf-ruf, preostaje ti samo da zavapiš - to je ono pravo! Jednostavno - hodaš šetnicom i svakih nekoliko metara ulaziš u drugi svijet, nešto nalik tunelu strave!

Najprije te livim krošeom iz automat-cluba "Alea jachta est" dočeka Jasmin Stravos sa "Idi iz života mog" pa te iz konobe "Miki" desnim aperkatom strefi Milo Hrnić sa "Vraaaaati se", odnekuda iznebuha zaurla Siniša Vuco ko Tarzan iz džungle, ubijte me, ali ne znam kako se ta pisma zove, nakon tri metra te s južne strane iz kafića "Style" natambura Lady Gaga i kad misliš da od goreg ne može gore i kako ćeš od svih tih silnih zvučnih udara dobit upalu mozga, iz palačinkarnice "Jozina", krošeom te dokrajči Jelena Rozga!
Dok sudac u bijelom odijelu s crnom leptir-mašnom na nekom nerazumljivom jeziku odbrojava nad tvojom glavinom u agoniji, nema nikog od trenera iz kuta da u ring ubace šugaman i proglase časnu predaju!

Siguran sam da ovakvih akustičnih bombardmana za glazbene sladokusce nema nigdi na svitu i ozbiljno namjeravam već na slijedećoj sjednici Hrvatske turističke zajednice predložit Niki Buliću da manifestacije ovakvog tipa dobiju naljepnicu "izvorno hrvatsko", a ako bude sriće, mogli bi ovo izgurat sve do UNESCO-a pa neka Dalmatinski megamuks proglasi trajnom i zaštićenom nematerijalnom baštinom.

Možda ćete na samom početku, nenaviknuti na takav glazbeni izričaj čak osjećati i određenu količinu mučnine (odatle i naziv "megamuks"), no prava uživancija dolazi nešto kasnije, otprilike iza jedne ure nakon ponoći kad se svi ti subwooferi i surround sistemi stišaju na minumum. Tek tada, u stanju potpune smirenosti i prepuni novootkrivenih spoznaja postanete svjesni fantastične ljepote dobre stare tišine...