Na ovom svijetu postoje dvije vrste ljudi.
Oni koji uče i oni koji sve već znaju.

Takvi koji sve znaju obično su najveće budale.
Samo je problem što oni to još ne znaju!
Da su budale, mislim...
Zapravo, to je jedina stvar koju oni ne znaju.
A jedna ko nijedna, prema tome - ne računa se...



*****
Moja Mala Sirena je jedna vrlo ljupka, pristojna i samozatajna djevojka, ali me svako toliko iznenadi nemoralnim ponudama. Mislim heeej, mene, čovjeka u godinama, kojemu je moć zdravog rasuđivanja već prilično upitna stvar, njezine SMS poruke u pravilu ostave zgranutog i zaprepaštenog, gotovo neubrojivog, jer ne znam na koji drugi način objasniti da bez razmišljanja pristajem na sve njezine ucjene. Prošlonedjeljni Mali princ koji je uzgred budi rečeno - bio njezina ideja, još mi nije izašao iz glave i iskreno, ovaj sam vikend planirao provesti u tom slatko-opojnom prisjećanju na jedan ugodan izlet, kad u subotu popodne stiže nova "neodbivljiva" ponuda - MOSTAR!

U Mostaru naime žive Sanja i Ivan, naši dragi prijatelji, planinari, i na neki način - počasni veleposlanici za Neretvu, Sutjesku i sve moguće ofenzive, a s njima posljednjih mjeseci putuje i mala Manuela koja istina, još uvijek stanuje u Sanjinom trbuhu, ali već i tako mala pokazuje čvrstu namjeru da za dvadesetak dana promjeni adresu. Pa eto, kao - bilo bi lijepo da se vidimo, da se izgrlimo, izljubimo i tako to...

Krenuli smo iz Splita bez velikog razmišljanja, bez ikakvog suvislog plana i programa pa smo već kod Dugopolja nazvali Ivana za neke dodatne savjete:

- Ivane, možeš li nam preporučit neko misto onako usput, da stanemo i razgledamo?
- Ne brinite, to nije vaš problem!

Dooobro, ali već kod Blata na Cetini, opet su nam proradili crvi...
- Ivane, a znaš li neko dobro misto za klopu?
- Ne brinite, to nije vaš problem!

Kod Zagvozda smo već mudro zaključili da će nam trebati puuuno konvertibilnih maraka za zadovoljiti naše kapacitete pa smo nazvali još jednom.
- Ivane, di ćemo prominit lovu?
Odgovor je bio, pogađate već - ne brinite, to nije vaš problem!

*****
Na ovom svijetu postoje dvije vrste ljudi.
Oni koji vole i oni koji su to zaboravili.
Zaboravili da vole.
I začudo, taj zaborav uopće ne osjećaju kao nedostatak, već se još i ponose!?
Hm... očito je lijepo biti ponosan...

U Počitelju nisam bio već dvadeset i pet godina. Stari grad na desnoj obali Neretve nekada je bio glavni razlog naših skretanja s Jadranske magistrale kad bi putovali prema jugu.
Iskreno, bilo me je strah da takav Počitelj kakav mi je ostao u sjećanjima više ne postoji, da nije odolio vremenima u kojima je Bezum salazio na ovu zemlju i sijao mržnju, strah i paniku.




Na sreću, Počitelj je još uvijek tu, i ne samo da je tu, već je opet visok, gord i dostojanstven, budni stražar na obali silne rijeke koja teče prema Jadranskom moru, a to isto more, more Mediteransko, donosi svoj miris i okus duboko u kontinent i to nekim nadnaravnim čudom, uzvodno, usprkos preprekama, usprkos zabludama...





Počitelj je zapravo, začudan spoj mediteranskog i orijentalnog, nešto kao ona nenadmašna Makijeva baklava u slastičarnici "Kod sedam palmi", na prvi pogled nemoguć, a na drugi opet tako logičan; šipak, maslina i smokva u sjenci minareta, sevdah i molitva mujezina umjesto dalmatinske klape i očenaša, a da nikog dobronamjernog ne smeta, a kamo li vrijeđa...

Popeli smo se i do Kule Gavrankapetanovića na uzvisini iznad gradića. Neretva u zelenoj dolini i zlatno sunce u zenitu, obojali su dan čudesnim bojama...



Nakon što smo se nauživali ljepote i napojili uzvišenim osjećajima, kruljenje u želucima vratilo nas je u okrutnu stvarnost pa smo nakon počiteljskih brda i dolina odlučili zatražiti jedan od onih Ivanovih džokera pod nazivom "to nije vaš problem." Stoga smo na putu prema Mostaru bez ikakvih problema skrenuli u jedan vinograd i usred urednih nizova trsova ugledali neobičnu kućicu iz koje su dopirali zamamni mirisi...

Şanja i Ivan, očito već "domaći" u ovim vodama, znalački su namignuli konobaru kojemu nije trebalo puno objašnjavati...
Nakon "viiiišnje, trave i oraha" za lagani aperitiv, kada je još sve izgledalo sasvim normalno, započela je gastronomska rapsodija!
Prva violina donijela toplu juhu, druga ubacila malo papra i soli, viola krumpir, flauta mrkvu, piccolo biže!
Pa se javila truba s bržolicama, trombon s kobasicama, harfa s pljeskavicama, a kako je tek moćno grmio bas sa golemim ćevapima!

Potom se dirigent iz kužine posve razmahao gađajući nas salatama i prilozima, a ugodno rashlađeno vino "Kameno" klizilo je laminarnim strujanjima kroz grlo, heeeej ljudi, zaista više ne znam što sam sve slasnoga probao, ali ovi "vinogradari" su definitivno stavili neka opojna sredstva u svu tu hranu, ja drugog objašnjenja jednostavno ne vidim...

Još ošamućeni od blagovanja, nije nam bilo druge nego krenuti prema osam kilometara udaljenom Blagaju i vrelu rijeke Bune, pritoke Neretve koja veći dio svog toka putuje ispod hercegovačkog krša da bi upravo na ovom mjestu buknula na svjetlo dana silinom od koje zastaje dah! Trideset i četiri kubika vode u svakoj sekundi izvire iz špilje što ovaj izvor čini jednim od najbogatijih u čitavoj Europi.





U neposrednoj blizini izvora, nekoliko koraka od čudesne špilje nalazi se drevna derviška tekija koja se kroz stoljeća nadograđivala, a konačan izgled poprimila sredinom 19. stoljeća. Bijelina njezinih zidova fantastično odgovara tami litice koja se nadvila par stotina metara okomito u visine i na poseban način obojala rijeku pod sobom.



Na ovakvim mjestima ne preostaje ti ništa drugo nego da ostaneš nepomično na obali zagledajući se u magičnu snagu prirode i jednostavno - šutiš...



Nakon svih uzbuđenja i dana u kojem je izgledalo da nas ništa više ne može "razvaliti" ostao je ON.



Stari most.
The Most.
The most beautiful Most on the planet Earth!
Jedan i jedini.
Neponovljivi.
Mostarski Most...

Stigavši pred njegove kule, došlo mi je da ga zagrlim, došlo mi je da ga poljubim, došlo mi je da... ne znam šta mi je došlo...







Ona okomita crta razgraničenja između "starog starog" i "novog starog" ostala je urezana kao ožiljak nožem.
I mnogo će još Neretve proteći ispod njegovog luka dok "novi stari" ne dobije zlatnu patinu vremena, da se bojom izjednači s kulama i da ona bolna brazgotina postane neprimjetna...

Moji prijatelji su znali.
Iako ništa nisu rekli.
Ali su znali.



Ostali smo u gradu Mostova do prvog mraka.
Pozdravili smo Sanju, Ivana i malu Manuelu u Sanjinom trbuhu, izljubili se, zahvalili na predivnom danu, potekla je i poneka suza na rastanku...

*****
Na ovom svijetu postoje dvije vrste ljudi.
Oni koji grade i oni koji ruše.
Život je zapravo vrlo jednostavan.
Masline treba saditi.
I Mostove graditi.
I to je to!