Opraštajući se tog nedjeljnog jutra sa zelenom Gackom, primjetio sam na površini vode neobičan znak.



Hm, kao da se neki duh raskrilio nad rijekom, da nije možda kakva stilizacija Munchovog Krika!?

No dobro, nadam se da nisam opet toliko očajan kao onaj tip na mostu, prihvatit ću da je to bio samo odraz mog nemirnog duha, a u skladu s njime valjalo nam je krenuti dalje na sjever prema Ogulinu i pokušati se popeti na Klek, planinu ne odveć visoku, ali izuzetno značajnu za povijest domaćeg planinarstva.



Uostalom, impozantna stijena Kleka nije se bez razloga tako fino ugnjezdila u grbu Hrvatskog planinarskog saveza, simbolično pobjedivši žestoku konkurenciju Velebita, Dinare, Biokova i ostalih "velikih" planina.

Ipak, ono što Klek posebno izdvaja među našim gorama zasigurno su legende o klečkim vješticama, koje, kako se pouzdani očevici kunu, za olujnih noći plešu, hihoću i lete na metlama po vrhu planine.



Stoga je vještičji izazov bio prevelik da bi mu se mogli tako lako othrvati, unatoč vremenskoj prognozi koja je predviđala naglu promjenu vremena, kišu i zahlađenje. Ipak, računali smo, kiša počinje u podne, ako bude sreće čak i koji sat kasnije pa ako požurimo, možda i dobijemo priliku za druženje s tim mitskim stvorenjima.

Mrgodni oblaci koji su se naherili nad obroncima Velebita i Male Kapele nisu nas uspjeli previše zabrinuti, ali sa svjetlom na kraju velikog tunela boje su se drastično promjenile, s gorega na gore. Prve kapi kiše u Ogulinu još uvijek nas nisu uspjevale razuvjeriti, a pogled na komadić svjetlijeg neba iznad Kleka dao nam je dodatnu nadu kako će «nevera» vrlo brzo proći.

Kad bi postojali planinarski horoskopski znakovi onda bi ja zasigurno bio mazga, možda čak i junac, jer za razliku od nekih drugih stvari u životu u kojima sam štufajica i lako dižem ruke, svakog puta guram prema vrhu planine uporno ko konj. ( E sad, odluči se konačno, jesi li mazga, junac ili konj!?)

Danas me međutim, nebo koje se doslovce spustilo na zemlju dok smo stigli do Bjelskoga, sela iz kojeg kreće naša planinarska staza, pokolebalo u takvim razmišljanjima. Još lako za mene, ali iskreno, bilo mi je toliko žao da svojih osam gorskih vila i kneza Ivana gonim uzbrdo po ovakvom kišametu!

A one, blesavice jedne, niti sekunde nisu pomislile na odustajanje, već su spremno navukle kabanice, pokrile se kapuljačama i zaprašile uzbrdo ko divokoze! Izgleda da vještičja energija na Kleku ipak nije samo legenda!





Znajući koliko me dosadne kapi kiše mogu izblesirati i povećati obujam glave na n-tu potenciju, krenuo sam za njima povremeno se skrivajući ispod krovića oglasnih tabli ili pak tražeći utjehu u krošnjama bukava.



Gle malu bukvu usred kiše,
Puna je kapi i ne misli stati...

Dok smo se mi penjali uzbrdo, susreli smo se s nekoliko planinara koji su se munjevitom brzinom spuštali prema dolini. Nisu nam izgledali previše bistro, a kakav smo dojam mi ostavili na njih, bolje mi je o tome uopće ne razmišljati.





Totalno mokri i pokisli, stigli smo pred vrata planinarskog doma ko pred vrata raja, a još kad nas je unutra dočekao ljubazni domar i naložio peć na maksimalni broj okretaja žbica i cipanica, našoj sreći nije bilo kraja.

Sve su naše muke nestale u trenu, a tražeći po ruksacima komadiće suhe odjeće, dok nam se mokra sušila, kreirali smo fantastične odjevne kombinacije kojih se ne bi zasramio ni veliki modni mag, rahmetli Gianni Versacce.



Za naše društvance, planinarske marende uvijek predstavljaju jedan od emocionalnih vrhunaca svakog uspona, ali vjerujte mi, ova današnja je zaista bila trijumfalna. Nevjerovatno nešto koliku smo količinu ića i pića iznijeli u svojim ruksacima kao da se radi o smokiju i čipsu a ne o visoko-kvalitetnim namirnicama.

Naš domar nas je dodatno razveselio pričama o medvjedima koji se vole vrzmati oko planinarskog doma, kaže, baš je jučer vidio jednoga, samo ga je pogledao, malo se otresao i nastavio svojim putem...

Ajme diiiiivno, zaustili smo svi u jedan glas bilo bi prekrasno doživjeti susret s medom.
Neda se prisjetila divljih svinjica sa Papuka kako su bile slatke i plahe.

-Uffff, više se bojim divlje svinje nego medvjeda, odgovorio je domar, znate, veprovi su vam kao i ljudi, znaju vrebati u zasjedi i čekati povoljan trenutak za napad.

-Sjećam se, prije nekoliko godina, jedan ogroman vepar napao je dvojicu lovaca ali su ga uspjeli ustrijelit, bio je težak 250 kila, imao je kljove duge 38 centimetara!

- Wow, jeste li sigurni da je to bio vepar, meni se više čini da se radilo o sabljastom tigru!

Do vrha nam je ostalo dvadesetak minuta pješačenja pa smo odlučili čekati do četiri sata popodne ne bi li nam se nebo barem na pola sata smilovalo. Ipak, vještice su ovog puta bile jače i nisu nam dopustile niti trenutak nade.



Znajući da je stijena Kleka najsmrtonosniji vrh od svih hrvatskih planina, a pogotovo po ovakvom vremenu, srce se danas ipak moralo povući pred razumom.



Mada ovoga puta nismo stigli do samog vrha, dopustili smo da nas barem donekle utješi spoznaja kako smo danas jedini bili toliko ludo hrabri i da nismo ustuknuli pred vješticama, medvjedima i veprovima.

Ipak, vratit ćemo se mi, sigurno ćemo se vratiti!