Nebo iznad Like

17.05.2011.

Dok smo živjeli u našoj staroj kući na Čiovu, prvi susjedi su nam bili teta Vjera i barba Aco. Zbijeni u tipičnom sklopu razigrane mediteranske arhitekture, mogli smo jedni drugima doslovce gledat u pjat. S njhovim sinovima Borisom i Duškom, tih sam godina bio nerazdvojan, a njih dvojica ko da su vragu iz torbe ispali, nešto stariji od mene, bili su u mojim očima pravi frajeri, s njima sam prošao sve moguće inicijacije, od krađa šipaka i trišanja po tuđim vrtovima sve do prvih cigareta "Filter 57". Barba Aco je bio Ličanin. Istina, u to vrijeme nije mi bilo baš previše jasno što bi to trebalo značiti - biti Ličanin, čuo sam u vrtiću da se za "naše" piture ispravno kaže "ličioci", ali što su trebali raditi Ličani, to mi je bila prava enigma!

Kod barba Ace uvijek je bilo zanimljivo, tako su recimo prvi u susjedstvu nabavili televiziju u boji. Istina, nije to bila prava televizija u boji nego još uvijek obična crno-bijela, a obojano je bilo jedino staklo s vodoravnim prugama u živopisnim bojama koje bi se postavljalo ispred ekrana.
Dok bi tako okupljeni oko televizije u boji "navijali" kad će se nogometni travnjak poklopiti sa zelenom prugom na čarobnom staklu, barba Aco bi ubacio nekoliko krumpira u žar ispod špakera na drva.
Ovako to rade u mojoj Lici, rekao bi barba Aco, dok bi pažljivo moletama prebacivao vrući pepeo po kumpirima. Ne bi prošlo ni desetak minuta, a one neugledne krtole bi se uz dva-tri zrna soli nekim čudom pretvorile u najslasnije jelo na svijetu. Tada sam kao petogodišnjak shvatio da je Lika neka obećana zemlja u kojoj žive sretni ljudi koji svaku večer okupljeni oko vatre jedu najfantastičnije kumpire na svijetu.

Mnogo godina kasnije, vođen mirisima i okusima djetinstva poželio sam malo bolje upoznati tu čarobnu zemlju, a dodatni motiv su mi bile priče gospođe Ane, još jedne "moje" Ličanke zvonkog glasa i zaraznog osmjeha koja mi je rekla - moraš poći do mog kraja, do izvora rijeke Gacke, naći ćeš tamo sve što ti duša želi.







Mojoj planinarskoj klapi nije predugo trebalo davati pravilnu intonaciju melodikom da bi uštimali glasove. Sjećate li se one predivne pjesme Josipa Pupačića "Tri brata" u kojoj pjesnik kaže - Kad sam bio tri moja brata i ja,
kad sam bio četvorica nas....

Upravo tako, ovoga sam puta bio ne samo četvorica, nego čak - desetorica nas, uz brata Ivana, dičnog viteza od Krapnja i osam sestara, što Vlajina, što Primorki što Bodulki, znao sam da s takvim društvom greške ne može biti. Dobro, možda je malo čudno kad planinari "osvajaju" doline, ali konačno nije nikakav problem od planinara postati dolinar i obratno.



Ljubazna gospođa iz Muzeja Gacke u Otočcu, obećala je da će nas čekati i pokazati zavičajnu zbirku sa izlošcima iz vremena kada je ovaj kraj nastanjivalo drevno ilirsko pleme - Japodi pa sve do današnjih dana. U zgradi u kojoj je u lipnju 1943. održano prvo zasjedanje ZAVNOH-a, vidjeli smo puuuuno zanimljivih stvari, a prekrasni proljetni dan izmamio nas je na suncem okupane izvore rijeke Gacke. Namjerno kažem - izvore u množini, jer Gacka je ko vrckava djevojka, izvire, skakuće, skriva se, ponire, čas je ima, čas je nema, ne možeš s njom, ne možeš bez nje...



Tonkovića vrilo i Majerovo vrilo, dva su najbogatija izvora Gacke i nalaze se u mjestu koje se zove Sinac. Kako smo kod Tonkovića naišli na veliku grupu usporenih turista koji su "okupirali" sve stazice uz izvor, odlučili smo se vratiti nešto kasnije pa smo brzim koracima produžili prema Majerovom vrilu.



Uz Majerovo vrelo nalazi se desetak tipičnih ličkih kućica i vodenica, a osjećaju savršenog mira pridonosi žubor vode kad iz nečujnog izvora lagano zaklokoće preko lopatica koje okreću mlinski kamen. Sve kućice su izvorno uređene kao u "stara dobra vremena", a u njima možete kupiti netom samljeveno brašno, domaće medenjake, odjevne predmete od vune, ličke kape i još dosta toga.









Dok pliva patka preko Gacke, mi smo se opijeni idiličnom atmosferom, ispružili po zelenim livadicama uokolo izvora. Ne znam zašto stalno patimo da budemo "malo nešto" pa tako diljem "Lijepe naše" imamo male Venecije, mali Beč, malu Švicarsku, sve nešto malo, vazalsko, ponizno... Ma brate, budi ono što jesi i bit ćeš jedinstven, tako i Lika jednostavno mora ostati - Lika!









Svi smo manje-više čuli za ličke specijalitete, sir, čistu vodu i još mali milijun stvari koji ovdje "rastu" bolje nego bilo gdje drugdje na svijetu, ali ono o čemu se relativno malo govori je - lički zrak! Heeeej čovječe, ovdje tek postaješ svjestan da - dišeš...





Posjetili smo i pećinu u kojoj su nekada živjeli Japodi, veliki otvor na ulazu odagnao nam je strahove od zatvorenog prostora pa smo uz par prigodnih napjeva isprobali i akustičnost dvorane. Sve za pet!



Iskreno, moram vam reć da mi na ova naša vrludanja ne idemo zato što posebno volimo prirodu niti nas neka velika potreba goni na otkrivanje novih zanimljivih stvari. Zapravo, sve te silne kilometre propješačimo samo da bi imali opravdanje za kasnije uživanje u dobroj gozbi. Kad se deset pari ruku istovremeno angažira oko nekog takvog "projekta" onda ništa ne može pokolebat naše žudnje za dobrom klopom. Netko će oko vatre i gradela, netko će se uhvatit juhe sa oooooobaveznim muškatnim oraščićima, a netko će bome ispeći kolač s puno vrlina i samo jednom manom - brzo nestaje!

U toploj proljetnoj noći, uz male ugodne razgovore oko zajedničkog stola preostaje ti samo da još jednom pogledaš prije sna u to kristalno nebo nad Likom. Među milijardama zvijezda spremno prepoznaš Malog i Velikog Medvjeda, ali brate, ovo nebo izgleda drugačije od svih na koje si navikao, ne znam je li zbog onih slasnih kumpira s početka priče, dobrog društva, opojnog vina ili nečeg trećeg, ali negdje tamo nad jugozapadnim nebom i vrhovima Velebita jasno se pojavilo sasvim novo sazviježđe - sazviježđe Ličkog Međeda! rofl

Sutra nas je čekao još jedan uzbudljiv dan...



<< Arhiva >>