Nataša je bila jedna od onih djevojaka koje se odrastajući u malom primorskom gradu, već u šesnaestoj-sedamnaestoj počnu osjećati sputano, zarobljeno i gotovo klaustrofobično. Koliko god joj je odgovarala ta šarmantna dolce far niente provincijska atmosfera, toliko su je gušila zabadanja vazdadežurnih šantoća i ćakulona koje su pratile svaki njezin korak, a možda još i više od toga požudni pogledi gordih malomišćanskih frajera koji su za dugih zimskih mjeseci neprestance bili u potrazi za lakim plijenom.

Udala se mlada za nekog diplomata koji ju vodao po svijetu kao svjetlucavi ukras, kao zlatni privjesak čijom se ljepotom ponosio i koja mu je davala dodatnu važnost na svečanim primanjima u elitnim hotelima i ambasadama. Koliko god mu je imponirala lagana zavist njegovih kolega, toliko je s vremenom jačala njegova ljubomora tako da je Nataša i te kako znala osjetiti tešku ruku "uglednog" diplomata kada bi on procijenio da je bila "isuviše" lijepa.

Stoga su samo rijetki znali zašto je bila toliko mirna kad je u trideset i osmoj ostala udovica i kako je uspjela preko noći pobjeći iz začaranog kruga visokog društva i bez problema se vratiti u ono isto provincijsko ozračje od kojeg je nekada bježala.



Upoznali smo se, kako se to danas kaže, radeći na jednom zajedničkom projektu i "kliknuli" smo se na prvi pogled. Ma neeee, nisu tu frcale ljubavničke iskre, ali smo se našli u jednoj dobroj simbiozi maštovitosti i komunikacije. Dovoljno je bilo da se pogledamo, ideje bi se stvarale same od sebe. Mada je nikad nisam izričito pitao, konačno – nije ni pristojno jel', znao sam da je nekih sedam-osam godina starija od mene. Ipak, Nataša je svoje godine sjajno nosila. Imala je tako jasan, izravan pogled, a njezina besprijekorna linija vrata i brade zračila je ponosnom, aristokratskom notom koja bi joj ulijevala dodatnu sigurnost pri svakom nastupu i upoznavanju. Postali smo zaista dobri prijatelji pa mi je s vremenom povjerila i svoju tajnu - voljela je mlađe dečke, a i oni su voljeli nju.

Ha ha, na krivom ste tragu, usprkos mojih osam godina "manjka", još uvijek nisam bio dovoljno mlad za nju, ali sve i da jesam, to ne bi bilo to. Jednostavno - nije nam bio problem povući liniju do koje smijemo ići.
Šutnjom se neke stvari bolje izreknu...



Imala je kuću na Hvaru, na Križnome ratu s pogledom na Gališnik, Jerolim i Pokonji dol. Nije previše voljela tu kuću, a pogotovo nije voljela biti sama u njoj, pa bi me često pozivala na Hvar, a naši dani "odmora" najčešće bi prolazili u neprestanim promjenama, razmještanjima rasporeda soba, izbacivanju starog namještaja... Svakog puta bi zaključili - e sad je dobro ovako, međutim, uopće nam nije smetalo da već sutra opet prevrnemo još "bolje". Kad bi se vraćali trajektom u Split, obavezno bi mi rekla - kad god poželiš - dat ću ti ključeve od "Hvara" i ostani koliko god želiš.



I jednom mi je zaista bilo jako napeto otići tamo, ljeto, more, sunce i već kako to ide, uglavnom, zvrcnem Natašu na mobitel u stilu di je-kud je, kako ćemo se nać, radi ključeva i tako to...
Odlično - kaže ona - sutra sam baš u Trogiru, slavim s mojim curama godišnjicu mature pa svrati kad god ti bude zgodno.

Dolazeći na dogovoreno mjesto, već sam s ulice jasno čuo zvonki smijeh dama u "najboljim" godinama. Nataša me odmah primjetila i mahnula. U separeu restorana - samo žene, vesele, razigrane, uglavnom ekonomistice, inokorespodentice ili tako nešto...

Nataša je blistala kao i obično, dodavši mi ključeve, napomenula mi "u povjerenju" još par sitnica, kad li u jednom trenutku, jedna od njezinih školskih kolegica koja je sjedila nasuprot zavapi iz sveg glasa:
A Nataša, Nataša, jel toooo taj tvoj mladi ljubavnik!?

Eeeej ljudi, muzika je upravo u tom trenutku stala, a žamor i vesela čavrljanja samo se zamrznula, ko u nekom filmu. Ne uspiješ se ni okrenut oko sebe, a doslovce u djeliću sekunde, osjetiš na svojoj koži ubode strijelica upućenih iz dvadeset i pet pari ženskih očiju i to da se podsjetimo - dama u najboljim godinama! Dok te proždiru očima i dinstaju mislima ostaje ti samo da zamoliš svevišnjega da niti jednoj od njih u tom trenutku ne padne na pamet povikat - juriiiiš!

Možda mi je, kažem – možda, u jednom trenutku bilo čak i zabavno, i znam, na prvi pogled izgleda jako zgodno, ali vjerujte mi - nikad se, baš nikad nisam osjetio tako jeftinim, tako potrošnim, tako golim...
Vidio sam svoju sliku izloženu u nekoj mesarnici onako fino skiciranu u bojicama po „kategorijama“ – but 55 kuna, plećka 48, mozak zna se – dvije marke po kilu...

Srećom, Nataša je lakonski odgovorila - ha ha ha, a šta je kokice, bi li i vi jednoga ovakvoga!?
Zatim su slijedila pitanja - imaš li brata, po mogućnosti blizanca, kako nemaš, imaš li rođaka, imaš li kakvog dobrog prijatelja, pa daaaj čoviče bilo šta...

Nakon ovako srdačnog koktela dobrodošlice napustio sam veselo društvo raspojasanih maturantica, a nešto kasnije mi se vrzmalo po glavi kako uopće nisam fer - jer upravo smo mi muškarci itekako skloni ovakvom "dubinskom snimanju" i pohotnom prodiranju mislima do gole kože ženama koje nam se u tom trenutku učine zanimljivima.

Biti promatran isključivo kao seksualni objekt - uopće nije ugodna stvar, pogotovo kad u očima osobe koja ti nije simpatična prepoznaš onaj pogled „uuuuu, al' bi ja ovo *ebo...“
U biti, nismo mi ni tako različiti.

Na koncu, opet se sve svodi na onu najbolju definiciju kako muško-ženskih, tako i opće među-ljudskih odnosa -nemoj raditi drugima ono što ne želiš da drugi tebi rade...

No dobro, možda bi bilo zgodno ovu izreku izvrnit u "proaktivnom" stilu pa reć - radi drugima samo ono što želiš da i oni tebi rade....
Wow, ovako puno bolje zvuči...