Sidim na štekatu isprid Cukarina u društvu dvi šesne divojke čija imena neću spominjat, pušika bavica maeštrala, diskretno svira muzika, lagani se žamor čuje iznutra, sunce se na zapadu ljubi s Merjanom, osjećaš da je ovo jedan od onih momenata kad ti iz dubine duše dođe "ko ovo more platit..."

Priđe nam konobar, dobar dan, izvol'te, šta ćete popit, dame imaju prednost, okej - ja ću cedevitu, običnu.
- A ja ću cedevitu limun!
- Doobro, a šta ćete vi?
- Ufff, šta bi moga, meni dajte veliku kafu s mlikom i jednu kocku ledene torte!

- Poalla, a šta si tiiiii be-zo-bra-zan - skočile istog trena njih dvi na mene goropadno ka divlje maške!
- A šta sam učinija?
- Kako nam to možeš radit?
- Majkemi, ja vas ništa ne razumin...
- Ništa, konobar molim vas, meni uz cedevitu donesite i tiramisu!
- A meni čokoladnu roladu!

U svakom slučaju, tiramisu i rolada od čokolade su smirili tenzije na minimum i nakon sve te slasti koja se topila u ustima, prinčipešama više nije padalo na pamet spominjat moju bezobraštinu. Pouka broj trista šezdeset - vridi istrpit malo štrapacanja ako ženu oćeš učinit kuntentom!



Posli smo se spustili onom uličicom između Bruna Ivanovića (skužajte, ne znam kako se ta škola danas zove, a i ne zanima me) i tvrđave Gripe doli prema gradu, a na školskome igralištu desetak razigranih mulčića s balunom, samo šta ne trču između dvi branke nego skaču po tribinama i navijaju - Oooooo, ooooo ooooo Hajduk je šam-pi-onnnnnnn, ooooo, oooooo!!!!

Ko'ko bi neupućen moga pomislit - ma vidi blesave dičine, umisto da se igraju, oni urlaju, čuje ih se lipo doli do Radunice, ma u šta im je dalo!?

Vidili ste ono prije tri miseca kad se slavilo sto godina Hajduka, koji su to bili mirakuli, a sav onaj šušur ujedno je bija i najbolji dokaz koliko ljubav može bit slipa. Upravo ta luda, strasna, iracionalna ljubav prema jednom nekad slavnom, a danas minornom nogometnom klubu, jednostavno je ugrađena u naš genetski kod, ja ne vidim drugoga objašnjenja!

I šta je najsmišnije, evo prije koji dan se slavilo dvadeset godina od osvajanja zadnjeg Kupa Maršala Tita! Možete li vi to zamislit, kad već nemamo šanse doć do njanci jednoga valjatnoga trofeja čak i u ovako jadnoj konkurenciji, sitili smo se slavit godišnjice onih kojih smo nekad osvajali!

U biti, sve te navijačke pisme, pokliči i skandiranja slave nešto imaginarno, nepostojeće, u trenucima kad sadašnjost nema smisla, a svijetle budućnosti nema na vidiku, šta nam drugo preostaje osim zazivanja bolje prošlosti?

Isto ka i klapska pisma!

U tekstovima pisama koje izvode dalmatinske klape najčešće se spominju davno izumrle činjenice - koltrine, veltrine, balature, rusulice, braćoleti, konji, kari, tovari...

Ajde recite pošteno, kako ćete nekoj curi koja živi na primjer u Kineskome zidu ili Krstarici doć ispod ponistre pivat serenadu onako kako Tome Bralić zapiva "Ispod tvoje balature!?"

Šipak!
Danas bi to jedino moglo izgledat ovako:

...Ispod tvoga klima uređaja
Sinoć sam umira od straja
Pred vratima lifta
uvatija me napad gihta

Jedva sam stiga do osmog kata
Dočekala me protuprovalna vrata
Suze sam liva u Kerumovu kesu
Dok si ti surfala po Fejsu

Ispod tvoje tastature..
Ostala je mrva mortadele
Da me siti, da me gane
Na sve naše sritne dane...

U poeziji uvik pali ta fora o siromašnim vitezovima tužnog lika i nedodirljivim djevama bajnim.

Znate, ništa mi ovo nije drago. Lova je totalno prekrojila čitavi svit. A to nije dobro.
Prije smo barem u sportu mogli bit ravnopravni, ponekad čak i jači od "trulog" zapada.
Mogli smo živit u uvjerenju kako ipak postoji pravda na ovome svitu i ako sve krene nizbrdo, David uvik može izvuć frecu iz žepa i bombizat Golijata u templa.
A danas...

Čim se na igralištu pojavi neki momak koji ima mota, pojave se razni bjelosvjetskih hoštapleri s kuferima pinezi! A znate kakvi smo mi ljudi, nepokolebljivi, principijelni i ponosni sve dok nam ne zašuška lova isprid nosa. I tako, ode naše dite u svit, još slinavo i goluždravo, a za tri miseca više niko i ne pamti da je bija "naš". Neki tuđi ljudi raduju se njegovim potezima, driblinzima, golovima, a nama ne ostaje ništa, samo prazna igrališta...

Zamislite da ste učitelj u školi, ulažete svo znanje, strpljenje i ljubav u svoje učenike, trudite se. Dilite s njima istu radost, njihove petice su i vaše petice, guštate gledat dicu kako rastu i kako svakog dana sve više znaju!
A onda vam nakon misec dana nastave banu na vrata neki čudni tipovi u tamnim odijelima i crnim cvikama i odvedu vam najboljeg učenika u neku "bolju" školu. Za njegovo dobro, dakako. Protestirate kod ravnatelja, šta je ovo, a on samo slegne ramenima. I onda to jedva nekako prihvatite zbog interesa diteta, ali i dalje vridno radite, stvarate nove odlikaše. Za dvadesetak dana, eto ti ih opet, čim neki bistrooki zareda s peticama, pojave se oni, sve bogatiji i bahatiji! Kako i neće kad im vaša dica donose šolde!

A vi, izluđeni i poniženi, više ne znate šta ćete. Ili dici prestat davat petice ili dignit ruke od svega, otić do Cukarina i naručit od kolpa tiramisu, rolad i ledenu kocku.
Kad se propada, neka se barem propada otmjeno!