Umijeće komunikacije nije samo satkano od nizova riječi i pravilnog preslagivanja kako krnjih tako i prosto-proširenih rečenica, već i od čitave lepeze uzrečica, poštapalica, beštimji, uzdaha i grimasa.

Vješti komunikatori uvijek su spremni izvući nekog asa iz rukava a da razgovarajući s njima najčešće to ne uspijemo ni primjetit. Jedna od takvih upitnih rečenica koje superiorno pripremaju teren za korak dalje u razgovoru je i ona famozna – mogu li te nešto pitat?

Mogu li te nešto pitat, mislim, kakvo je to pitanje – možeš li me nešto pitat, a već me pitaš, mislim to je isto ka da me pitaš mogu li te je'l, a već si... hm... (ček, ček, di sam sad ovo odluta?)
Obdžekšn your Onur!
Molim porotu da zanemari prethodnu konstataciju....

Dakle, mogu li te nešto pitat – umnogome ovisi o mjestu i vremenu radnje, ali najvećim dijelom i o osobi „pitaoca.“

Ako ti takvo pitanje postavi žena, onda mo'š biti siguran da će ti slijedećim pitanjem vrlo vješto rumbat vrata intime, a ti se nemaš pravo ljutit jer blože moj – je li lipo pitala može li te pitat, prema tome nemoj se sad tu izvlačit ka ono brale nisam zna ae...

Ako ti isto pitanje postavi muško – stvar je jednostavnija – pitat će lovu!
Naravno, ne direktno, već će malo rastegnit o svojoj nesretnoj sudbini, bolesnoj teti koja mu je obećala ostavit stan na Plokitama, ali eto, taman mu je nešto neočekivno iskrslo u financijskom smislu, onaj mulac šta mu je triba platit za motor ga je zajeba, plaću za treći misec još nije dobija jer je ona tuka iz računovodstva nešto krivo obračunala, a mali mu ćipo u slijedeću nedilju ima krizmu. Ali vratit će lovu odma sutra, najkasnije prekosutra.



Stoga sam se prilično štrecnija kad mi je jutros priša jedan poznati čovik, doajen diplomatskog zbora, ajde - neću pretjerivat pa ću reć - čovik u najboljim godinama, ozbiljan, vridan i ugledan s onim istim famoznim pitanjem – mogu li te nešto pitat!?

Pitajte – odgovorija sam bez razmišljanja već kombinirajući u glavi najpoželjniji izgovor.

- Je si ti napisa onaj zadnji Brod u boci?
- Koji Brod u boci?
- Ma onaj šta je izaša u Besidi?
- Pa jesam, ali kako to pitate – onaj zadnji, pa napisa sam ih sve do sad!?
- Eto, to sam tija čut, jel mi viruješ da sam se sinoć po ure kara s nekim papanima koji su me uvjeravali da to ne pišeš ti nego Šime D.
- Šime D!?
- E-e, ma reka sam im odma, di će Šime D. tako pisat, on je više nako filozofski tip, kako njemu mogu past na pamet onako sjajne pizdarije ka tebi!
- A fala, fala...

Inšoma, nisam se više tija raspitivat o „dobro upućenima“ koji su ga sinoć uvjeravali u nešto šta su čuli iz „prve ruke“, ali evo, ovo mi je već druga dojava u dvadesetak dana koja je i mene samoga dovela u stanje krajnje nedoumice.
Tad mi je naime jedna draga prijateljica ozarenog lica rekla – znaš šta, imam ti jednu super vijest – ja sam Brod u boci!
- A jeeeeli?
- A haaa, tako sam čula!
- Od koga si čula?
- Ha ha, odakle sam čula, ne pitaj dragi moj - iz povjerljivih izvora!



I tako ljudi moji, pritisnut uza zid neoborivim argumentima, nema mi druge nego priznat – je istina je! Kad su već neke mudre glave u svojim malomišćanskim ćakulama zaključile kako nema šanse da sam ja, tuntlav kakav već jesam, sposoban sastavit dvi-tri riči, onda mi nema smisla prkosit i vikat – nije tako!

U svakom slučaju – moram priznat da imam širok krug suradnika koji mi i te kako pomažu u pisanju postova. Jedan od njih je već pomalo zaboravljeni George Dabl-ju Bush koji mi napisa preko nekoliko tekstova. Željko Kerum isto tako nesebično daje svoj prilog. Svakog ponediljka on meni pošalje zer'cu materijala. Pošten čouk, nema šta! Tu je i još čitava sila, široj javnosti mahom nepoznatih ljudi, koji uredno i ovlašteno posjeduju juzernejm i lozinku mog blog.hr računa i unutra piskaraju sve šta im padne na pamet. Prema tome, bolje mi je priznat, jer ne dolazi u obzir da me danas-sutra neko na ulici natambura zbog tuđih rečenica!

Za divno čudo, otkrija sam čak i da planine mogu relativno dobro pisat i kuckat po tipkovnici, a tek more...
More je funcut samo takvi, ništa mu ne može promać ni proć lišo, more uvik doda ono pravo zrno soli.



Ono zrno soli u glavi koje mojim „dušobrižnicima“ tako bolno nedostaje...