Spletom neobičnih okolnosti, ovogodišnji prvomajski uranak nisam proveo gužvajući se i naguravajući s pomahnitalim penzionerima za porciju prazničkog graha koji se daleko čuje, već sam se preko prijateljsko- rodbinsko-tazbinskih veza obreo u malom slikovitom planinskom mjestašcu, smještenom duboko u gudurama balkanskog poluotoka.

Pozvao nas Mladen zvani Kiso na krštenje malog Jakova, kaže, neće nas bit puno, samo najuži krug rodbine i prijatelja, osamdesetak ljudi, možda još neko naiđe, jebiga onako usput...

Ajde neka, jebiga onako usput, uredno smo kao primjerni nevjernici odslušali misu, skrušeno se zamislili nad sudbinom mučenika od pradavnih vremena, podijelili radost glede beatifikacije Ivana Pavla II i skorašnjeg uskrsnuća ili uznesenja, ne bih vam sad baš točno znao reći...

Domaćin Kiso uputio nas je da sjednemo za stol oko kojega se već udobno smjestilo društvance njegovih prijatelja i rođaka, evo sid' ovde pa'š se naslušat priča! Ljudi se pristojno digli, pozdravili, rukovali, predstavili se...

Nije mi baš za pohvalu, ali imam užasnu naviku da skoro nikad pri upoznavanju ne zapamtim ime čovika koji mi se predstavlja, u takvim mi trenucima pažnju više zaokupi sama pojava sugovornika, fizionomija, način rukovanja, kako bi se na književnom - bodi-lengvuiđ i te sheme, tako da mi je nove likove najlakše pamtit po nekom karakterističnom motu.

Tako je bilo i ovoga puta, nakon što sam zauzeo poziciju pet be, pažnju mi je privukao tip nasuprot stola, roba četrdesetak godina, znojan i zadihan, rijetke svilenkaste kosice i sav nekako masan, pomalo ustrašen povadio iz džepova pederuše tri kutije Ronhilla i neki pretpotopni zahrđali mobitel, božeprosti ko da će ga svakog trena nazvat osobni broker s Wall streeta. Hopla đilda, tri kutije, fino fino, već vidim da ću se provest kao prošle zime na Marčelininoj večeri erotske poezije! Lijevo od mene smjestio se jedan uglađeni gospodin u tamno smeđem odijelu s Croata kravatom, elegantan, pomalo otmjenih manira, ali glava mu brate, ko da je stigla DHL-om s nekog drugog planeta! Ogromna ušesa, nos pravilan, ali maaaaaašala dimenzija, čovječe, faca je pljunuti kip s Uskršnjeg otoka! Treći mušketir sa strane, pomalo obrambenog garda, plavkast, omalen, nabijen snagator bujne kovrčave i postojane frizure preko naboranog čela, ali glasića ko u devetogodišnje curice, gledajući ga i slušajući, ne moš povezat sliku i ton da ga yebesh...

Njih trojica se odmah razvezali o tekućoj problematici te gdje je ovaj sinoć bio, koliko je drugi popio, a treći kilometara p'jan prevalio, povremeno veselo dobacujući prema susjednim stolovima čim bi netko podignuo čokanjčić da nazdravi u slavljenikovo zdravlje i dušu blagopokojnog djeda Jake.

Ništa, svo vrime ih samo gledam i slušam, pokušavajući povezat konce ko tu s kim jel, kad me izenadnim pitanjem zaskoči Masni:

Bil' vama zasmetalo ako bi mi zapal'li?

Paaaa.... ne znam... odugovlačim s odgovorom sve nekako pokušavajuć dat do znanja da i nisam baš oduševljen tom idejom kad onaj tip s Uskršnjeg otoka i Croata kravatom znalački nabaci centaršut s krila - Ajde što bi čoeku smetalo malo dima, pa vid' ga, ko od brda odvaljen!
Hi hi hi, dobro si reko, ko od brda - potvrdi još jednom Soprano meketajući u Cis-molu.

A šta'š drugo nego pustit ljude da fumaju, ipak su oni tu domaći, moraš poštivat običaje kraja u koji si doša jel.
A za pravo reć, sve ih više guštam slušat...

Jutros sam o'šo na kavu i vraćajuć se, znaš onde na ćošku kod Ferde vulkanizera iz neke kuće trešti "Druže Tito mi ti se kunemo" jebo mi pas mater ako nije!
Ma daaj kad to?
Evo nema pola sata!
Pa ko to?
Bit će sigurno ona balavurdija, ko fol slave Prvi maj!

Sve bi ja to po kratkom postupku - opet nadasve mudro poentira Soprano.

A nesretniče di si upa, mislim se u sebi, em će me nadimit, em će me napit, satrat će me pričama o generalima, veleizdajnicima i transkriptima, održat će mi lekciju o neodrživosti federacije, najeba sam ka žuti, nastojat ću uteć odma nakon pršuta i francuske. Ako skuže da nisam "njijov" a skužit će - ajmetisemeni!

Kiša pada cijeli dan - obrati mi se Uskršnji, pokušavajući me nekako uvuć u razgovor.
Da, od sinoć nije stala - odgovorim veleumno tek toliko da ne ispadnem skroz blesav.
Jučer bilo divno, sunčano, a danas božesačuvaj - dodat će Masni - Nego, šta kažete na vašeg gradonačelnika?
Kog gradonačelnika?
Pa Keruma!
Aaaaa, na Keruma mislite, a znate, ne živim vam ja u Splitu nego u Trogiru...- pokušavam se nevješto izvuć iz trapule.
Vi ste u Trogiru, nu deder, jeli ono naš Stipo izgradio kuću u Trogiru, okrene se Masni upitno prema Sopranu.
Koji Stipo?
Bebin brate!
Ah da, Bebo, čekaj malo, jest, gradio je on negdje dolje oko Tribunja.
E to to! Kod Tribunja...

Pa čekajte malo - javi se Uskršnji - nije vam isto Trogir i Tribunj!
Kako nije?
Ajoooj, glupi li ste, Trogir je kod Splita, a Tribunj je na otoku Pelješcu!
Ma jebaji ga, kakav Tribunj na otoku Pelješcu, o čem govoriš, tamo je Trpanj, ja bio prošlog ljeta!
A jes, u pravu si...znao sam da nešto bilo sa Tr-tr...

U pravi čas došla juha na stol i spasila zemljopisnu zavrzlamu.
A juha topla, sad da me ubiješ ne znam od čega je, ali krepka, onako ugodno paprena, pravi melem za nadimljene glasnice, pogotovo uz ovu kišnu simfoniju koja gudi li ga gudi neprestano u istom ritmu.

Do-o-bra juha - srčući kroz zube procidi geograf Uskršnji.
Mmm-mmm- samo smo onomatopejom potvrdili konstataciju...

Nakon kratkog rezimea o ljekovitosti jušne spize i pozitivnih učinaka jedenja žlicom, raspoloženje nam se vidno popravilo. Zaboravilo se i na Tita i Praznik rada.
Hm, možda ipak neću odgibat nakon predjela...

Ubrzo stigle portade pune sira i pršuta. Bez francuske salate. Samo s kukumarima. Al' dobro...
Pršut domaći, dobar. Ma šta dobar, vrlo dobar!
Sir. Mmmmm. Skoro Gligorin Paški!

Dobar sir - jel? - primjetila ekipa kako guštam.
Odličan!
To je domaći, nevjeste mog stričevića, pravi Livanjski.
Stvarno?
Još kako, prodaje ga na kuću petnest maraka.
Pa to je ništa!
I ja kažem...

Nakon ovakve kombinacije pršuta i sira nije mi više padalo na pamet bižat ća, pogotovo kad su još naišli teleći medaljoni preliveni umakom od gljiva, pohane pileće rolice sa šunkom i sirom, riža za prilog, malo povrća, sve ukusno, dobro, jedno bolje od drugoga.
Ono šta je valcer "Na lijepom plavom Dunavu" na bečkom novogodišnjem koncertu, to je pečena janjetina u Dinaridima. Kultna spiza! Početak i kraj svake fešte. Forte fortissimo svake gozbe. Bez priloga, samo s kapul'com mladom. Glava i paprčnjaci dijele se samo najuglednijim članovima plemena.Red se mora poštivati.

Tek sad se razvila žustra, ali demokratska polemika o genezi nesretnih blejavaca, razriješile su se dileme do koliko se kila računa janje, a od koliko postaje ovca ili brav, koje su prednosti janjaca koji pasu na planinskim pašnjacima za razliku od onih iz polja, netko se dosjetio legende o tome kako je ujčević Pero jednom nabasao na nekog pastira Bežmeka s Brača koji mu je otkrio sve tajne pečenja na ražnju, u ugodnom žamoru planinske kolibe napokon sam se osjećao ugodno, možda dijelom i zbog opojnog okusa idealno rashlađene kutjevačke Graševine. Kolači, kremasti, suhi, torte, baklave, urmašice - odradile su treći bis - Radetzky marš uz prigodno odobravanje nazočnog pučanstva.

Sa smirajem dana, čak nam se i kiša konačno smilovala, a ja sam nakon ove prvomajske parade shvatio da je razgovor o hrani i piću jedina preostala tema o kojoj Hrvati znaju i mogu razgovarati kulturno, uljuđeno, tema u kojoj se uvažavaju argumenti sugovornika, traže najbolji recepti i načini priprave. Sve ostalo izaziva prijepore, svađe, prijetnje, beštimje pa čak i fizičke obračune. Jednostavno rečeno, jedino se pri malim ugodnim razgovorima sladokusaca brišu sve ideološke, kulturne i zavičajne razlike, a rasprave redovito završavaju povikom konobarima - daj još jednu litru majstore!