A i to kako ko

16.03.2011.


Ne znam kako vama stvari stoje, ali meni se u zadnje vrime sve teže diže. Ozbiljno! Kad se ujutro u šest nula nula uključi radio budilica, umisto da mi svane, meni monumentalno padne mrak na oči. Obično prođu tri-četiri minuta, katkad i pet dok dođem k sebi. Mislim, to dolaženje k sebi uopće nije tako jednostavna stvar kako se na prvi pogled čini. Dok se umoran nakon napornog sna izvlačim iz postelje obavezno kroz zube promrsim "gospemoja kad će više ta penzija..."

Zanimljivo, subotom i nediljom se isto tako budim oko šest, šest i kvarat, ali onda mi bude skroz drukčiji osjećaj. Čim sam svjestan da nigdi ne moram, da mi nigdi nije priša, sve je neusporedivo lakše. Naravno, po lipom dobrom običaju, nikad ne ustajem naglo nego mirujem u postelji još neko vrime, tražim paučinu po kantunima, malo gledam u plafon pa u ponistru, mudro filozofiram i razmišljam o smislu svega postojećeg. Čak se ponekad znam i naljutit na sebe jer eto, barem bi tih dana moga slobodno produžit sa dronjanjem, ali ka za vraga - ovo pritrujeno tilo se naviklo na takav ritam i šta’š sad...



Čudne su te situacije s moranjem i ne-moranjem. Baš sam nekidan kod mesara Pandže naletija na Klemu Kundaka, bivšega policjota kojemu je nakon pustih godina službe dogulilo trčat za lupežima i ganjat motoriste bez kacige. Kako je Kleme, od milja zvani Kundak još od malih nogu bija infišan ribolovom, pogotovo onim na panulu, tako je u nekim godinama zaključija da bi taj svoj hobi moga profesionalizirat i ajmo reć – podignut na višu razinu. (Ma vidi šta mi danas sve nešto dizanje pada na pamet!?)

Uglavnom, nakon standardnog uvoda tipa kako žena, kako dica, kako punica, Kleme mi se požalija da otkad je posta profesionalni ribar - to više nije to! Izgubija sam gušt - govori Kleme i vrti glavom vamo-tamo sve tražeći suosjećanje sugovornika. Da se razumimo, ja i danas na panulu dignem lipe bokune, skoro ka i prije. ali reka sam ti - otkad mi je to obaveza, otkad znam da mi to donosi kruv, ma... čisto mi se gadi ić na more.

I mogu vam reć da skroz razumin bidnoga Klemu, pogotovo šta se lova na lipe bokune tiče. Evo, priznat ću vam nešto, ali tiho u povjerenju da niko ne čuje, znate onu Ines iz antikorozivne, ona mala bjonda, smišna, ma naravno da znate, ajmeeeee kako bi ja nju volija... mmmmm ovi... šta sam ono tija reć... utirat u svoju vršu jel... razumimo se...

Ali isto tako znam kad bi mi sad, ovoga časa, upravo ta zanosna Ineska banila na vrata i rekla – MORAŠ - aj ća, gotovo, piši propalo, ubila bi mi svu želju. Šta se mora uvik je teško!



Zato imam par prijedloga glede i unatoč naše budućnosti.

Da je ova država prava, ona bi svakom svome građaninu davala zajamčenu plaću.
Svima! Od malog diteta u pelenama do rebambivenih staraca.
Oće li to bit tri, četiri ili možda pet iljada kuna na misec, o tome možemo raspravljat. Uglavnom, zajamčena plaća mora bit svima ista, dovoljno velika za podmirit osnovne životne potribe, a opet s druge strane dovoljno mala da bude poticajna ljudima da ostvare još jednu plaću od svog rada.

Ne virujem da je Čovik po svojoj prirodi linčina, linost je preveliki grij, a bome i luksuz - provodit dane bezveze, a ništa ne radit - to je pokora!
Ipak, tribalo bi svaki posal napravit šta je moguće više zanimljivim.

Tržište rada isto tako triba maksimalno dinamizirat. Ko je vidija radit u istom poduzeću od pripravničkog staža do penzije!? Triba otkrivat nove horizonte, hrabro ulazit u nove poslove, čak i nove struke. Usporedno s time, ljude triba moderno obrazovat, naučit ih da perfektno govore dva-tri strana jezika i da barataju kompjuterom ka da su rođeni s njim. S tim osnovnim znanjem, čovik prosječne pameti može već kroz dva-tri miseca uletit u sve tajne novoga posla. A opet, ako mu se ne svidi, ko mu brani dat otkaz i potražit nešto novo. Ako mu se neko vrime čak i ne da ništa radit – opet ga čeka zajamčena plaća!

Još nešto. Lako je radit za sebe i svoju guzicu, ali moderan čovik mora u svoju svijest vratiti osjećaj solidarnosti s drugima. Zato bi tribalo sve ono šta napraviš za drugoga, bija on bližnji ili manje bližnji, ili u krajnjem slučaju - ono šta napraviš za širu društvenu zajednicu - dodatno nagrađivat bonus bodovima.

Bonus bonovi ne bi bili čista lova, ni moneta, niti podložni inflaciji ili valutnim klauzulama, ali bi se u svakom trenutku mogli zamjenit za nešto konkretno. Evo na primjer – posadiš stotinu stabala negdi u okolici svoga grada i za to junačko djelo dobiješ šest miseci besplatnog javnog prijevoza. Ili recimo deset dana boravka u Daruvarskim toplicama. S masažama, toplim kupkama i besplatnom kuglanom, razumi se.

Jel pošteno!?

Na ovakav način, svi bi radili, svi bi imali, svi bi trošili, zavrtija bi se oni famozni zamašnjak gospodarstva.
Jerbo, države kakve danas jesu, nisu stvorene za čovika nego upravo kontra njega. Državama čovik ne znači ništa.
Države nam nude lažne ideale, države nas šalju u ratove, države nas iscrpljuju, štrukaju i gone da radimo sve duže do duboke starosti i onda kad se taj jadni iscrpljeni izmoždeni čovik konačno dočepa penzije – samo se utrne ka svića...

Zašto se konačno stanje stvari ne bi okrenulo u našu korist?

Ma... isto znam šta će neki reć – odakle državi lova, najprije za sve te osnovne plaće, pa normalne plaće pa još i bonus bodove pa za ovo pa za ono...

Kako odakle – mora imat, uvik ima love, samo se nalazi na pogrešnim mistima, ako baš nekim slučajem pofali, neka se zaduži.
A ko će vratit?
Šta ko će vratit? Kome vratit?
Bjelosvjetskim lupežima, lihvarima i zelenašima?

Oli im moramo vratit baš sve dugove?
Ništa se na ovom svitu ne mora.
Samo se umrit mora.
A i to kako ko!



<< Arhiva >>