Vjerojatno nam je svima poznato, istina nekima više, a nekima manje da se na našoj obali Jadrana nalazi mnoštvo otoka, poluotoka, zaljeva, ubavih valica i pitoresknih draga (i dražica dakako), i taman kad uvrtimo sebi u glavu kako sve znamo i kako je ta slika "raja na zemlji" (kao u onoj "turbooriginalnoj" krilatici HTZ-a) kompletirana, neka usputna, gotovo slučajno pročitana rečenica baci novo svjetlo na već dobro poznate činjenice.

Hilejski ili Hilijski poluotok nije na geografskim kartama tako jasno vidljiv, pogotovo u odnosu na recimo Istru ili Pelješac, ali kad samo malo bolje pogledamo, lako ćemo uočiti izbočinu između Splita i Šibenika na kojoj se obalna crta "lomi" i mijenja dominantni pravac sjeverozapad-jugoistok u praktički čisti istok-zapad. Ako želim biti još precizniji, onda neću puno pogriješiti ako kažem da je Hilejski polotok jasno omeđen Marinskim zaljevom na jugu i dubokom uvalom Grebaštice na sjeveru.

Najistaknutija punta tog poluotoka je Rt Ploča ili Punta Planka, od antičkih vremena znana kao Promontorium Diomedus
(Diomedov rt), a stari Grci su ne samo taj rt nego čitav polotok nazivali "Hylis" prema stanovnicima koji su na njemu obitavali.
U nekim se izvorima spominje kako su drevni Hili živjeli davnih stoljeća prije Krista u čak petnaest gradova na tom nevelikom području, a ime su dobili po svom osnivaču Hilu, sinu najvećeg junaka grčke mitologije - Herakla.

Zašto su stari Hili odabrali za život tako "divlji" i negostoljubivi kraj prepun ljutog krša i bez značajnih izvora vode, na prvi pogled izgleda prilično nejasno i tajnovito. A tko zna, možda su već u to vrijeme najbolje parcele bile zauzete od Ilirskih domorodaca ili nekih drugih pradalmatinaca, a sve mi se čini kako tadašnji turisti i nisu bili baš nešto posebno zagrijani za robinzonski način provođenja godišnjih odmora.

Tragom starih Hila zaputili smo se ove silovito-burovite nedjelje na Jelinak, najistočniji dio Hilejskog poluotoka, odeblji rt između Marine i Vinišća, s pogledom na Trogirski zaljev.



Zanimljivo je da se i drugo brdo koje omeđuje Hilejski poluotok, a nalazi se na sjeverozapadnoj strani kod Grebaštice, naziva istim imenom - Jelinak! Je li taj naziv "Jelinak" u direktnoj etimološkoj vezi sa Hilima i Hilejskim poluotokom, ostavljam stručnjacima na razglabanje, moje i tako nije da previše mislim nego da navučem gojze na noge, skitam i snimam ili jednostavno - 'odam...

A kad smo već kod 'odanja, nije nam bilo baš previše milo lomiti ćoše na uskoj i zavojitoj cestici koja povezuje Marinu i Vinišća pa smo Plavu Pticu ostavili na samom početku makadamske ceste koja vodi prema, za sada fantomskom turističkom naselju u uvali Vela Borovica. Put je probijen po zanatu, okoliš bolno nagrđen do granice duševnih boli, a od turističkog naselja, a kamo li turista, za sada nema ni običnoga "T".

Shodno napucima jednog vazdaugroženog kvazi pjevača i barda domoljubnog ganga-rock and bolla na "T", na prvom smo križanju (s)krenuli desno, razumi se a-dakuće.
Nadasve mudro smo zaključili kako kročimo po nekadašnjoj glavnoj prometnici čim su nam se ukazale prepoznatljive vizure viniške vale.



Mada se na svim kartama i službenim dokumentima ovo mjesto naziva Vinišće, pravim Vinišćarima se od toga diže kosa na glavi (ako je imaju)... ( na kosu mislim, ne na glavu, naravno)... (mislim - podrazumjeva se da imaju glavu jel'...) dakle, pravi Vinišćari će vam reć da se njihovo malo misto zove Vinišć-a. Dakle, naglasak je na ovome - "a!"

Slično kao i na otoku Braču gdje nalazimo Bobovišća, Ložišća, Pušišća, a ni u kom slučaju Bobovišće, Ložišće, Pučišće i slično. Nadam se da ste razumjeli što sam ovo htio rijet... Niste baš!? Ufff... Najjednostavije rečeno - iza šć obavezno dolazi a - kao recimo...ček da se sitim... evo recimo - Pušća Bistra, ekola, jel tako da sam naša odličan primjer!? Nemojte me samo sad potezat za jezik s Nedelišćem...

Sve u svemu, danas smo junački prokrstarili mahom zaboravljenim stazama između starih suhozida.



Istine radi, posljednjih je godina probijeno dosta širih makadamskih putova pa sad ovdašnji stanovnici mogu puno jednostavnije dolaziti do svojih vinograda i maslinika.

Između refula bure i topline marčanog sunca osluškivali smo pjesmu krošanja starih plemenitih maslina. Namjera nam je bila prohodati čitavim Jelinkom sve do istočne punte i zaseoka Marušići, ali smo ubrzo shvatili kako je to ipak preambiciozno zamišljen plan za samo jedno nedjeljno jutro.





Stoga smo ovoga puta odlučili "samo" osvojiti najviši vrh Jelinka, koji se izdignuo zamislite, čak 288 metara nad morem, a da se ne radi o mačjem kašlju dokaz je i njegovo ime - Velo!
Hm, a šta ste mislili!



U skladu s našim avanturističkim stremljenjima na svim bi raskršćima odabirali krenuti teže prohodnim stazama, neš ti, tamo di je utabanano, ujopće nije zanimljivo.

Zato su nam stalno ispred nosa frktali fazani i jarebice pa sam se iznenadjen i uvredjen spremno naoružao dalekometnim stinčugama ne bi li kojim slučajem sebi i svome plemenu priskrbio malko svečaniji nedjeljni objed. Za divno čudo, plemenita pernata stvorenja nisu bila raspoložena za takvu vrstu igara bez granica tako da sam zalihe municije skrio u jednu špilju nepoznatog imena uz prigodnu pjesmu - "Nek ti kamen bude stina!"



Do najvišeg vrha, već spomenutog Vela (bez Jože), ne vodi nikakva suvisla staza pa smo ga osvojili uglavnom cupkajući preko opasnih škrapa s razjapljenim ustima i oštrim zubima. Zato je pogled koji nas je "strefio" s Velog naravno - Veli-čan-stven!

Na sjeveru prema Seget-Vranjici...



Na istoku prema Trogiru...



Na jugu prema Kludama...



Pa još dalje prema punti Širana na Drveniku Velom



I na ulazu u vinišku valu...



U toj silnoj kamenoj pustinji kroz koju smo danas prolazili, najdraže mi je bilo vidjeti kako se i danas ljudi bore za dobiti komadić obradivog tla.



Mislim, toliko o "linim" Dalmatincima jel'...



A i mi eto da ne budemo lini, sad već prilično izgranfanih nogu, odlučili smo krenuti prema sjevernoj obali do one famozne makadamske ceste i njome se vratiti na sam početak naših današnjih putešestvija. Što je sigurno-sigurno je.





Na koncu, bili smo vrlo zadovoljni još jednim sasvim slučajnim i neplaniranim izletićem jer smo u našoj neposrednoj blizini otkrili čitav labirint zagonetnih staza po kojima su prije 25 stoljeća kročili neki davni ljudi čije su sudbine isprepletene začudnom mješavinom mitologije, legendi i stvarnog života. Kakve su nam poruke ostavili - na nama je da ih pokušamo pronaći i ako je ikako moguće - odgonetnuti...