Prošlog tjedna me nazvala moja draga Žena od mota i odma udrila u glavu:
-Slušaj, pun kufer mi je više ove zime, mraka i smrzajice, nigdi ne idem, cili mi se život odvija na relaciji kuća-posal-samoposluga, zaželila sam se zraka, kretanja, ove nedilje jednostavno moramo negdi otić na izlet!
- A di?
- Ne znam ja, to je tvoja briga, eto neka bude izlet iznenađenja, ti smisli di i kako, ne moraš nikome ni reć, ja ću obavijestit ekipu!

I kad ti jedna žena u najboljim godinama, a uz to još zgodna i šarmantna ovako ulipša dan, di je neš poslušat i napravit sve šta je u tvojoj moći. A iskreno, zaželija sam se svoje planinarske klape, uvik nam je taj dvanajsti-prvi misec nekako kritično razdoblje godine, vrime kad se svi povučemo u svoje brloge i onda kunjamo i kvasamo i svašta nešto još.

U tili čas, skupilo nas se desetak zainteresiranih i zanimljivo, niko, baš niko me nije ugnjavija pitanjima ni di ćemo niti koliko ćemo, jedino nam se kao donekle ograničavajući faktor nametnula želja da sudjelujemo u bilome mirakulu i vatrometu jušto u 19 uri i 11 minuti.

Istina, nije ni meni bilo baš lako odabrat idealno odredište, nekako mi se nije dalo na istok prema Mosoru ili Biokovu, Velebit ljubomorno čuvamo za posebne prilike, razmišlja sam o Promini, Kijevskom Batu, čak i Dinari, ali sam se na koncu ipak odlučija na jednu skroz jednostavnu turu kroz kanjon rijeke Krke, možda nekima čak i prelaganu, ali eto...
Nije lako sve želje pomirit, ali kad su pravi ljudi u pitanju, kad su lica vedra i duše čiste, onda sve postaje pisofkejk.



Krenuli smo praktični istom rutom kao i prije dvije godine kroz "Kanjon gromoglasne tišine". Tog su me puta potpuno zaračale stare utvrde u kanjonu Krke, a njihova imena kao Babin grad, Vilin grad, Bogočin, Nečven i Trošenj, ostala su mi u uhu i sjećanju toliko zvonka i magična da nije ni čudo da je želja za povratkom bila toliko jaka.





Skupina od deset veselih i bučnih planinara ali i zanosnih planinarki dakako, izazvala je prilično pažnje u gotovo opustjelim selima Miljevačkog platoa, tako da smo sasvim neočekivano odslušali nekoliko zanimljivih predavanja mještana kojima je bilo izuzetno drago da eto barem netko pokazuje želju i volju da "zaluta" u ovaj kutak svijeta.





Čak ni oblačno nebo i sivkasto ozračje koje nas je pratilo čitavog dana nisu poremetili naše raspoloženje, a konačno smo nakon dugo vrimena napravili i jednu pravu tradicionalnu planinarsku gozbu.



Također, u Bogatiću su nas podsjetili da obavezno zastanemo kod starog kamenog križa, koji se nalazi na jednom humku od posloženog kamenja neposredno uz makadamski put.
Saznali smo da su proteklih desetljeća u nekoliko navrata dolazili razni učeni ljudi, čak i neki drugi koji su proučavali taj zagonetni kameni križ, ali da nisu uspjeli procijeniti njegovu starost.



Na samom kraju izleta iznenađenja uslijedilo je najslađe iznenađenje dana - Mala sirena nas je pozvala kod svojih u Šibenik, a Mama sirena je u nevjerojatno malo vremena ispekla toliko palačinki da je taj rezultat zasigurno zaslužio ući u Guinessovu knjigu rekorda.

Slatko najedeni i zamantani opojnim likerima, nekako nam se nije mililo odvajati od stola tako da smo naposljetku čak i zakasnili na splitsku rivu, ali ne i na vatromet kojeg smo odgledali sa Malačke na Kozjaku.

Kasno navečer, već ušuškan u topli krevet, stalno mi je po glavi odzvanjalo ono "prijateljstvo je najljepši dar..."
I zaista jest, to je dar koji se poklanja s ljubavlju i prima sa zahvalnošću, ne košta ništa, a vrijedi neprocjenjivo mnogo.