Sićam se jedne davne reportaže na televiziji u kojoj su nam predstavili jednog američkoga biznismena koji je tamo negdi u wolf-fucking-land kupija za male pare ogromnu površinu zemlje, praktički pustinju, u kojoj su preživljavale samo čegrtuše u sjenama zakržljalih bodljikavih grmića i tek po koji škorpion ispod kamenja koje bi se znalo užarit deboto na plus trista.

Inšoma, stotinjak kilometara dalje od te pustinje nalazila se jedna planina s gorskim izvorima čiji su vodotoci oticali na drugu stranu Jamerike... I sad zamislite toga poduzetničkoga duha, taj naš, đava više zna kako se zva, vjerojatno Đim, izgradija je ni pet ni šest, vodovod dug sto kilometara, doveja ga do svoje pustinje, zasadija puste plantaže i plantaže naranača, proizvodija đus i za dvadeset godina namlatija milijarde!







Koliko puta u našim razgovorima znamo jedan drugome reć - joooo da nam je malo više pameti voo bi mogla bit Kalifornija!
Kalifornija, ta obećana zemlja, Golden State, za našeg čovika s mora bila je nešto slično rajskome vrtu, gotovo nestvarna zemlja u koju su mnogi odlazili, tek rijetki se vraćali, samo da bi pričali o čudima koje su tamo vidili i doživili...

Uvik smo mislili da na drugim mistima sunce lipše sija - atroke Kalifornija.



Al kad malo bolje pogledaš, nije ta očaranost ni tako bezveze, Kalifornija se nalazi na krajnjem zapadu američkog kontinenta, Dalmacija na krajnjem zapadu Balkanskog polotoka. I jednima i drugima sunce zalazi u more, konfiguracija terena prati liniju jugoistok-sjeverozapad, imamo sličnu klimu, čak je i prosječna gustoća stanovništva gotovo ista - osamdeset i pet stanovnika po kilometru kvadratnome.

U tom omjeru snaga, Split dođe nešto ka Los Angeles, a Zadar ka San Francisco.



Naravno, Kalifornija je neizmjerno veća, mnogoljudnija, bogatija, najvećim dijelom zbog onog poduzetničkog duha s početka priče. Više oni dolara namaknu od onoga redikulastoga natpisa HOLLYWOOD nego mi od cile turističke sezone na Jadranu.
Tamo su svi slavni glumci, zabavljači, pjevači, Kaliforniju ne doživljavamo sa slikama tvorničkih dimnjaka i teške industrije nego s drvoredima palmi i beskrajnim plažama po kojima trčidu Mičevi i Pamele...

Blažena Kalifornija...

Ali, pokušavam isprid obale te zlatne zemlje pronać Brač, Hvar, Mljet, Kornate, Silbu...
Nema ih!
Pokušavam pronać grad koji bi bija ka Dubrovnik...
Nema ga!
Šibenik... ma ko može bit Šibenik!?

Možda je Rio Bravo stvarno bravo bravissimo, ali ja je ne bi minja za Neretvu. I laga bi kad bi reka da ne bi volija vidit rijeku Columbiu, ali nisam siguran bi li mi srce zadrćalo ka prid zelenom Zrmanjom. Možda ona rijeka sa Sierre Nevade napaja milijune stabala naranči i donosi ogromne šolde poduzetnom Đimu, ali ne znam miriše li ka Krka ili Cetina.

Altroke Dalmacija...

Možda nismo najvridniji ljudi na svitu, ali znamo i najjadnije zrno prašine pritvorit u suvo zlato, znamo iz obične suze salit najlipše bisere, možemo imat srce u koje stane cili svit, ali i ruku osvetnika kad nas netko oće pokorit i ponizit, skužajte lipi moji, ali ono šta mi znamo i možemo - to niko ne može. Niko!

Volim te Dalmacijo!



Za Miljenka Smoju 14. veljače 1923. - 25. listopada 1995.