Ako poželiš dobro upoznati nekog čovjeka onda jedi, pij i smij se sa njim, bit će vam lijepo, bit će vam slatko, bit će opojno, ali nećeš nikada moći saznati što se zaista krije u njegovoj duši dok jednom zajedno ne zaplačete. Suze, bile one od tuge ili od radosti nose u sebi jedinstven DNK, svakom od nas svojstven i poseban, dubok i trajan. Lako je ljubiti za sunčanih dana, ali da nije onih tmurnih i tamnih, ne bi nikad ni saznali da postoje oni lijepi, svi bi nam isti bili.





Lako je Otok voljeti ljeti kad svo more sjaji, sunce prži i cvrčak cvrči, kad priroda pjeva, pleše, skače od radosti, kao da viče - heeeeej pogledaj me kako sam divna!





A onda tako brzo dođe jesen i za njom duga teška zima, trenutak kad sva ta ljetna rapsodija odjednom mine, povuče se u svoju nutrinu, kao školjka se zatvori u svoju ljušturu i sve, baš sve prividno nestane...





Doživjeti Otok zimi, to je bio moj davni san, upoznati ga u doba kad je zatočen burom i studenima, u doba kad je optočen mrakom ali kao i na sve, tako se i oči brzo priviknu na tamu pa u prividnom crnilu nakon nekog vremena počnu prepoznavati ljepše i živahnije boje.



Kakvu to tajnu Otok krije zimi - to nam se pitanje tako zagonetno i zavodljivo nasmješilo pa nam nije bilo druge nego potrpati stvari u ruksake i krenuti opet preko Mora. I nije se krenulo tek tako u puko kontempliranje i umiranje u ljepoti, ovoga puta su se ponijele su i škare, jedne druge treće, pila, rukavice, sto čuda...

Smokva u dvoru zabušavila ko hipi u klimakteriju, a loza na odrini zakoračila u pubertet pa se usprdecala, višnja maraska sve nešto oće-neće ko sramežljiva djevojka na drugom izlasku, ali kako to već obično biva, samo je trebalo malo osokolit pa da sve krene u željenom smjeru...

Ovoga puta odlučili smo se za taktiku "festina lente" - žuri polako pa smo pronašli vremena za sve, čak i za "planinarenje" do zamislite čuda, osamdeset metara visokog Varha, najviše točke Otoka.



Otkrili smo i neke nepoznate staze, uočili nove vizure, obrise i forme pored kojih smo stotinama puta prošli ali ih nikad nismo primjetili.

Družili smo se s jednim škanjcem kao sa starim poznanikom, istina, gledao nas je u početku malo s podozrenjem ali smo vrlo brzo međusobno iskazali pregršt izraza osobitog štovanja.





Ribare smo ispraćali na noćni ribolov...





A za nagradu, zamirisale su srdele na gradelama, i kumpiri su ovoga puta bili slatki kao što nikada do sad nisu...



Prošetali smo i do porta svetoga Ante i u krošnjama stoljetnih borova na trenutak spazili njegovih trinaest gracija...









Mir, jesmo li pronašli mir...



O kako da ne, ako se mirom može nazvati zvuk betonskih mješalica, traktora i bagera koji su se razmilili na sve strane.
Više sam građevinskih radnika vidio u ova tri dana na Otoku trideset milja udaljenom od kopna nego za nekoliko mjeseci na gradilištu takozvane brze ceste na relaciji OŠ-NeŠ.

Ipak, Silba je predivna, Silba je jedna i jedina, Silba je tajna, samo odabranima znana...











Tragajući za zimom, ovoga puta na Silbi pronađoh novo proljeće.
Budući da cilj ekspedicije time nije ispunjen, preostaje mi samo jedno - doploviti ponovo i pokušati još jednom!
I još jednom...
I još...