Jedan Bračanin koji svakodnevno sa svojom barčicom i psićem Rexom plovi između Sumartina i Makarske, dosjetio se sjajne ideje kako uštediti koju litricu Eurosupera i bočicu dvotaktola. Mudro zaključivši kako istom rutom saobraća trajekt Pelješčanka, odlučio se potajice vezati za njezinu krmu i fino se u teglju domoći koje od ribarskih pošta.

I sve bi bilo sjajno i bajno da Jadrolinijina kanta nije plovila toliko brzo (sic!) pa je podignuvši iza svoje krme zastrašujuće velike valove najprije napunila morem, a zatim i prevrnula nesretnu barčicu u kojoj su se nalazili brački Hidalgo i njegov Šeks, pardon - Rex.

Da bi ova tragikomična situacija ipak završila s hepiendom, ponajviše su zaslužni članovi posade koji su na vrijeme uočili utopljenike u zapjenjenoj brazdi i spremno priskočili u pomoć. Nes(p)retni Brocanin je naposljetku završio na intenzivnoj na splitskim Firulama, a ubogi Rex ni kriv ni dužan, ovu će traumu zasigurno pamtiti do kraja svog psećeg života.



Naravno, odmah su krenule priče u stilu "ma šta mu je to tribalo", a poneki pakosnici okupljeni oko šanka "Monaca" zlurado su primjetili kako je ovo još jedan u nizu dokaza koji će potkrijepiti teze o bračkoj "štedljivosti."

No iskreno, mislim da je prava istina daleko od zmije u takujinu. Junak naše priče jednostavno je poželio malo uzbuđenja u skladu sa onom - bolje jedan dan živjeti kao lav nego sto godina kao ovca!

Bložemili, nije mu ni za zamjeriti, pokušajte se samo načas staviti u kožu naših otočana. Zimsku kolotečinu može poremetiti jedino žestoka svađa između peškaruše Jozice i frizerke Silvane glede i unatoč mladog i naočitog Pjera, komunalnog redara, a od društvenih događaja ove zime pamtit će se tek ona zgoda kad se starome Mikuli, nekadašnjem šefu sale u restoranu društvene prehrane "Bijeli Galeb" zapalija fumar.

Spašavajući stari namještaj sa šufita gasitelji su bili prisiljeni izbaciti na ulicu dva ormara sa starom robom i jedan šemizet koji je bio krcat časopisima lascivnog sadržaja. Kako je još iste noći zapuhala olujna bura, slike s obnaženim ljepoticama iz osamdesetih godina prošlog stoljeća razmilile su se poput letaka čitavim malim mistom, a neki su pričali kako su ih sutradan pronalazili čak i u Bačulovim dvorima koji se nalaze puna tri i po kilometra dalje!

No vratimo se našem junaku s krme dražesne Pelješčanke. Očito inspirirani filmovima i serijama o superjunacima naših dana, ponekad mirni i povučeni ljudi znaju napraviti totalne bedastoće. Lako je bilo ranije kad smo superjunake nalazili samo u stripovima ili crtanim filmovima. Mislim, svaka budala može shvatiti da je to čista fikcija, jednostavno je nemoguće da uštogljeni bankarski službenik u cvikama koji svakog dana od osam do četiri komunicira s klijentima i komitentima, navečer ničim izazvan navuče tajice i plašt, leti po krovovima i balkonima i spašava možebitno ugrožene djevice.



James Bond je po tom pitanju umnogome realniji lik. On recimo pred najezdom pobunjenika i krijumčara alkemijskog oružja skoči s litice visoke dvije tisuće metara pravo dolje u ambis, pri tome uspješno izbjegavajući metke i granate ovih protuha, a kad se nađe izvan domašaja vatrenog oružja otvori padobran, u slobodnom padu se usput još i nonšalantno poseksa s Bond-djevojkom koja se tko zna kakvim čudom stvori u istom kadru i tako nakon nekog vremena njih dvoje doskoče točno na krmu Pelješčanke, a ne ne, nikako Pelješčanke, prije tamo neke morske jurilice tipa Pershing 54 ili već neke slične koja se sasvim slučajno zatekne u predmetnom akvatoriju.

Srećom, za postati superherojem u današnjoj Hrvatskoj ne morate uopće znati skakati s padobranom, pucati iz Thompsona ili pak bestrzajnog topa, jer za preživjeti ovolike godine pod čizmom regimente mamlaza i mufljuza s Markovog trga i još k tome izdržati svaku večer gledanje čak tri TV Dnevnika sa onom čudovišnom Zlatoustom u glavnoj ulozi zahtijeva izuzetne super-moći. Stoga svima vama superherojima koji ste još uvijek živi - skidam kapu, mister Bond, James Bond je za vas penis od ovce!