Ponekad mi se učini kao da dijelim sudbinu Atlanta, diva koji je nakon neuspjele pobune Titana protiv olimpijskih bogova bio osuđen na kaznu da do kraja života na svojim ramenima nosi čitav nebeski svod. No, ako mi to može biti utjeha, od divova mi je ostalo samo slovo D u imenu, a na svu sreću ni taj famozni nebeski svod još od antičkih vremena pa sve do danas nije pokazao tendenciju da i bez ubogog Atlanta tek tako iznebuha pada na pleća radnih ljudi, građana, poštene inteligencije i inih poreznih obveznika.

Ipak, s vremena na vrijeme, taj mi teret zna postati tako nepodnošljivo težak da ga ni 500 miligrama humora svakih osam sati ne uspjevaju odbaciti na neko manje bolno mjesto. Na kraju priče, umor donese osjećaj nemoći, a nemoć stvori bijes koju mi je najlakše iskaliti na nekome tko ju je najmanje zaslužio.



Danas sam napravio nešto odvratno i gadim se sam sebi, jednostavno ne mogu shvatiti koji je to vrag iznenada provalio iz mene, neki nepoznati zli podstanar bez adrese koji se skućio u skrivenom kutu moje nutrine. Čitavo vrijeme samodopadno uvjeravaš sebe kako si vrlo brižan, obziran, plemenit i human, a onda u jednom trenutku jednostavno pukneš i sve se iluzije sruše kao kula od karata, a ona slika Doriana Graya u ogledalu raspe se u tisuću komadića.



Lako je oprostiti drugome, ali kako oprostiti sebi...

Na svu sreću, popodne je donijelo smirenje.





Zimsko sunce na zalasku obojalo je nebo u prave boje, a more, more se umorilo i umirilo i zamirisalo kao rijetko kada.





More uvijek zna...