Valovi olujnog mora izbacili su na markintu deblo umrlog bora. Svojom bojom gotovo da se stopilo sa okolnim stijenjem pa izgleda kao da je oduvijek tu. Silna je snaga tog mora kad progovori iz dubine, pograva se deblima teškim nekoliko tona kao s orahovim ljuskama, katapultira ih na škrape kao perce, kao da im želi reći - dosta je bilo plovidbe!





Jer, ovo drvo je raslo na obali nekog drugog otoka, ne znam kojeg, možda Šolte, Drvenika, Brača ili čak Visa, tko zna uopće kako je skončalo, vjerojatno u nekom požaru, spržila ga vatra, osušila njegove životne sokove, oslabila korijenje, da bi ga na koncu neka divlja zimska buretina jednostavno oborila u more. Poput umornog kita koji se sit svega nasuče na obalu, tako se i ovo stablo prepustilo strujama i valovima koji su ga donijeli do čiovskih uvala, a da to putovanje i nije bilo tako kratko svjedoče bezbrojne rupice u kojima su svoj dom pronašli brojni morski crvići, pužići i račići.





I sad je tu, kao da se ruga - još sam živ, a zanimljivo, kao da zna da se našlo u blizini starog Tragosa pa se i jedna grana maskirala u kozu.



Priroda je velika učiteljica i nudi nam odgovore na gotovo sva naša pitanja. Samo treba znati razumjeti njezin jezik. Uvijek mi bude žao tih stabala kada stradavaju u požarima, kad onako nepomično čekaju vatru koja im se približava, vatru koja im donosi smrt, a meni dođe da im poviknem - bježi, hodaj, iščupaj to korijenje i trči...

I tko zna koliko godina mora proći da stablo opet naraste tako veliko i moćno kao što je nekad bilo.

Ma ne znam, baš se nešto mislim, kako to da je sve tako krhko, život se počesto čini poput hodanja po tankoj žici iznad ponora, moraš pronaći savršenu ravnotežu za naći pravi put.

I nakon pedeset, osamdeset, možda stotinu godina, mora jednom doći neka zlokobna sila, splet magnetskih silnica, neka munja koja će se stvoriti u jednom trenu, dodirom nekih sasvim slučajnih bezveznih oblaka na nebu i ošinuti ubojitom strijelom prema najranjivijem mjestu...

A opet s druge strane, tako to ide, dok rijeka vremena teče, sve će opet biti isto ili možda ništa više isto biti neće...