U noćima zimskim
dugim i hladnim
kad sve nestane
i kad ničeg nema osim tame
ni svjetla mjeseca ni zvijezda
samo huk vjetra sa istoka
divlja u golim granama
i lupa po gitarama bez žica
šuplje i zlokobno...



U noćima dugim poput ove
kad sve se pretvori u mrak
a ono malo dana
stisne se sramežljivo u ljušturu školjke
vrijeme se zamrzne i stane
kao nekad na vojničkoj straži

Kazaljke se slijepe jedna za drugu
pa i ne osjetiš kako vrijeme prolazi
u praznom prostoru
a dani tako prokleto brzo bježe
i nestaju
u nepovrat...

Prekratko nam nova ljeta traju
prebrzo nam naša djeca rastu
i već zaboravljam
lica i slike svoga djetinjstva
a s mojim zaboravom
kao da ih i nema više



Zaboravljam
miris naranče u tvojoj kosi
zaboravljam
okus soli s tvog ramena
nekog davnog ljeta
toplog i modrog...

I već do zore
zimske i bezbojne
zaboravit ću
jesam li te volio
ili sam samo
sanjao da te volim...